U IME OCA I POLITIČKOG SINA: Bosićev dobojski gambit

Okidač za ideju je bio Mladen Bosić, jer smo smatrali zanimljivim vidjeti da li bi bio blizu rekordnom rezultatu koji je ostvario 2014. kao predsjednik SDS, četiri godine kasnije kao tek jedan od funkcionera te stranke. Očekivana pretpostavka je bila da bi broj ličnih glasova pao. Čovjek na funkciji nije debeo, već elegantno popunjen. I svi se bore za njegovu naklonost, što prestaje čim funkcije više nema

Budući da naši mediji hronično pate od površnosti i manjka bilo kakve kreativnije analize, držali smo ovu ideju za genijalnu. Ali ona izgleda pada u vodu nakon javnog Bosićevog istupa u medijima, u kojem je poručio da ne može biti na listi čiji je nosilac Obren Petrović. Poručio je da su Petrović i on dva različita profila, te da je Govedarica, koji je presjekao dilemu oko nosioca liste, izabrao sistem vrijednosti koji predstavlja Petrović. I koji ne može da predstavlja Bosić, pa samim tim ni da sa njim bude na istoj listi.

Potpisnik ovih redova imao je priliku da za jedan ugasli časopis intervjuiše Bosića. Predsjednik SDS privatno ostavlja bolji utisak nego na TV. Bez problema je priznao da je njegova lična greška tada aktuelni Nenad Stevandić koji je u tom periodu napustio stranku. Vjerujem da bi mnogima Bosić bio simpatičniji da je u TV intervjuima imao i crtu nonšalancije kojom je na pitanje da li je to jedina greška, odgovorio: Ih, pa bilo ih je mnogo.

Jer novine se slabije čitaju, a mnogi mu u listu grešaka knjiže podršku Stevandiću iz 2012. Bosić je tada priznao da je tražio da se za gradonačelnika Banje Luke podrži Čavić, a da je Stevandićevo insistiranje na kandidaturi bio znak da ga je već tada trebalo izbaciti iz stranke.

Iz tog intervjua ostaje i odgovor u vezi sa sada aktuelnim Obrenom Petrovićem. Bosić je “popeglao” kritike na račun gradonačelnika Doboja, riječima da je u pitanju političar lokalnog nivoa, koji se ponekad ne snalazi u “visokoj politici”. Petrovića ne treba cijeniti po izjavama koje daje, a koje protivnici uzimaju kao primjer “probosanske politike”, već po onome što je uradio u Doboju.

Nije samo manir političara da o svemu “progovore” tek onda kad izgube poziciju. To je tipično ljudsko ponašanje u svim oblastima života. Pitanje je da li to ima nekog značaja, i da li je Bosićeva reakcija dobra. Jer nije jasno sa čim se u vezi sa Petrovićem ne identifikuje Bosić. Suludim i krajnje spornim izjavama da mu je Sarajevo bliže od Banje Luke, ili sa krajnje sumnjivim rezultatima lokalne vlasti u Doboju? I da li bi i jedno i drugo moglo da se popegla kao u pomenutom odgovoru, da je Bosić određen za nosioca, a Petrović za trećeg na listi?

Ipak, tema koja je na sceni je daleko zanimljivija, pa da bi stigli do suštine, u razradi treba navesti Bosićevu poslednju izjavu. Naveo je da ima najmanje prava da komentariše odluke koje donosi Govedarica pošto sebe smatra najodgovornijim što je on postao predsjednik SDS. U ovoj situaciji, Bosić je od Govedarice očekivao da uradi nešto što ni on sam nije radio za mandata.

Ljudi potcjenjuju učenje kroz primjer koji daju, pa se začude kako im se djeca ponašaju. Misle da ih neko drugi kvari, ali zaborave da će djeca raditi ne ono o čemu roditelji “trube”, već će oponašati ono što oni rade, nesvjesni da im tako daju primjer.

Govedarica je dajući prednost Petroviću, uradio ono što bi uradio njegov politički otac. U cajtnotu izbora, u sukobu dvojice članova stranke, izabereš onoga ko ti na kratke staze, do izbora, donosi više koristi. Glasova.

Kada je 2006. postao predsjednik SDS, Bosić je postao poznat po isključivanju iz SDS, toliko da je kružio vic da se njemu treba obratiti ako ste zaboravili da isključite ringlu. Čovjek zna kako se isključuje. Pa čak i na daljinu. Kada je učvrstio vlast u stranci, uslijedio je period kada su problemi rješavani prekrivanjem, pa izbacivanja nije bilo toliko. Bilo je onih koji su odlazili, jer nečim nisu bili zadovoljni.

U stranačkim životu, ljudi se na lokalnom nivou bore za podršku centrale, pa ako je nema, čekaju dalje ili odlaze. SDS je napustilo dosta članova, a ispostavilo se da je to bila greška centrale. Recimo, u sukobu mlađih i starijih članova SDS u Gradišci, mlađi su izabrali da odu. Tako je SDS ostao bez trojice od pet odbornika: Adama Šukala, Gorana Đorđića i Željka Blagojevića. Dvojica koja su ostali bili su Saša Lazić i Đorđo Krčmar. Ni oni danas nisu članovi SDS, prešli su u DNS. Krčmar nakon što je proizveden u delegata u Parlamentarnoj skupštini BiH. Tu negdje treba uračunati i Slavka Dunjića, narodnog poslanika iz Gradiške, koji je takođe napustio SDS, i prešao u stranku koja je bliska vlasti. Za razliku od pomenutog trojca koji je ušao u SNS, a i nakon toga su bili saveznici bivšoj stranci.

Dakle, pogrešan izbor koji je napravilo rukovodstvo SDS, sve plašeći se rezultata na nekim sledećim izborima davali su dvostruko loše rezultate. Odlazili su prvo oni koji nisu dobili podršku, a oni koji su je dobili, odlazili su kasnije, kad je mnogo više boljelo. Primjera vjerovatno ima u drugim lokalnim odborima. Bosić nije smio reći Mići Mićiću da je dosta, i da stranka podrži Zlatka Maksimovića za gradonačelnika 2016. Maksimović je otišao, što je ocijenjeno kao manje zlo nego da je otišao Mićić. Ali poučeni primjerom iz Gradiške, ne znači da se neće dogoditi i drugi dio neminovnosti.

Zadatak stranačkog vrha jeste i to da “iščisti” stranku dobrim kadriranjem. Nekad je to bolan proces, jer izbor između dvije struje kao rezultat donese to da uvrijeđeni ode. A za to nikada nije dobro vrijeme, jer uvijek su neki izbori na redu. Nije vjerovatno tajna da je Bosić pokušao da suzbije uticaj Obrena Petrovića u Doboju. Pitanje je da li je to bilo realno moguće, jer u Doboju nije bilo tamošnjeg Zlatka Maksimovića, kojim bi se mogao zamijeniti Obren, kao što je u Bijeljini mogao Mićić. A ni u Bijeljini Bosić nije napravio rizičniji potez. Još manje je za očekivati da se odluči da uradi ono što je neophodno, a to je najuriti Petrovića. Pa koliko košta, da košta.

Košta mnogo, jer stranke nisu spremne da se odriču opština, posebno većih, čiji budžeti su najfluidniji, i znače dosta kad su opšti izbori u pitanju. Odricanje od Petrovića značilo bi predavanje Doboja, a samim tim i njegovog budžeta. To što bi se stvari istjerale na čistac, i što bi dobojski beg, iako je u očima dobojskih SNSD-ovaca velik kao veliki vezir, vjerovatno postao otvoreni saveznik SNSD, mala je utjeha za rukovodstvo SDS.

Govedarica je birajući između Bosića i Petrovića napravio bosićevski izbor, ne želeći da se se odrekne Doboja. Bosić mu to ne može zamjeriti, prvo jer je Petrović problem koji on sam nije riješio. Kao i mnogo drugih, koji samo čekaju da Govedarica izgubi izbore, pa da zatraže njegovu ostavku. Ili da pobijedi, pa da kao predsjednik Srpske preda nekome drugom vođstvo SDS. Ovo nije pravdanje Govedaričinog izbora, već čuđenje Bosićevom reakcijom. Jer on trenutno zvuči kao neko ko planira da napusti stranku. A Mladena Bosića nije lako zamisliti kao novog člana DNS. Ili da ga vidimo na RTRS kako priča sve ono što pričaju preletači iz SDS: Da u SDS vladaju lokalni baroni, da SDS vodi probosansku politiku, da je napušten izvorni program SDS. Ne može reći ni osnovnu mantru, da su skrajnuti kadrovi iz Krajine. Jer Bosić je iz Brčkog.

U društvu niske političke kulture, najčešći izbor nekoga ko izgubi duel u stranci jeste da je napusti. Izuzetak je Igor Radojičić, koji mjesecima ćutao, ignorisao svaki poziv da kaže bilo šta o svom položaju, ali nije napustio SNSD. Iako su možda u stranci to od njega očekivali, i radili na tome da tu odluku iznude. Radojičić je sve to pregrmio, sačekao da se situacija promijeni, da postane potreban stranci za lokalne izbore, a potom da počne osvajati pozicije počev od banjolučkog odbora pa naviše. Prvi put kada se oglasio, rekao je da se u politici ne lomi preko koljena, kao što neki zamišljaju.

Šta bi mogao da uradi Bosić, u mnogo boljem položaju od Radojičića tada? Kada je već čuo da Obren nema namjeru da ostane lokalni beg, već da uzme aktivnu penziju na poziciji u Sarajevu, trebao je početi praviti lokalne saveze. Petrović u Doboju nema toliku bazu koliko neki zamišljaju da ima, čak i da za njega glasaju i dobojski opozicionari, samo da ga isprate u Sarajevo. Unutrašnjim navođenjem glasova na pojedince, SDS-ovci (ali i ostali iz koalicije za PSBiH) iz Bijeljine, Lopara, Ugljevika, Brčkog, Šamca, Dervente, Broda, Modriče i Teslića, mogu da izbace Petrovića ne samo sa prva dva mjesta koliko SDS u toj jedinici može da dobije delegata za PSBiH. Mogu da ga spuste na ponižavajuće sedmo mjesto, ukoliko dogovore šest imena za koje će glasati svi, uz bojkot dobojskog gradonačelnika. Kojem bi se nakon takvih rezultata, moglo poručiti da je vrijeme za penziju. A sve to bi bilo mnogo efektnije ukoliko je Petrović nosilac liste. I to je nešto u čemu bi interes mogao pronaći ne samo otac, već i politički sin. Da li bi u tome interes našao Mićo Mićić, drugo je pitanje, ali tu se opet vraćamo na dilemu koju je Bosić ranije imao.

Sve u svemu, politika je posao u kome se mora gledati i kratkoročno, i dugoročno, donositi odluke koje se odnose na oba plana, ne zapostavljajući ni jedan. Bosićeva kritika Petrovića samo ruši šanse SDS pred izbore. Njegove glasače, uopšte glasače SDS koji ne misle dobro o Obrenu Petroviću ostavlja bez preferencijalnog izbora na listi. Moraće se pomiriti da će svojim glasovima indirektno pomoći Petroviću da ode u PSBiH, ili da ne glasaju za listu SDS. A sve iz razloga jer Bosić ne može biti na istoj listi sa čovjekom, kome je tri puta odobrio kandidaturu za (grado)načelnika.

Umjesto učenja na Radojičićevom primjeru, Bosić kao da bira da bude Miroslav Milovanović, koji je postao najveći bundžija u redovima SNSD, tek kad je izgubio čelno mjesto bijeljinskog odbora. Od Bosića se ipak očekivalo više. Ukoliko nešto drugo nije po srijedi, jer često skriveni iza velikih riječi i principa stoje mnogo manji lični motivi.

Za jednu stranku je najbolje kada se na listi nalaze ljudi koji su spremni da se međusobno bore za glasove, iz prestiža ili koječega, i privlače glasače iz različitih “bazena”. Govedarica je stoga morao naći način da ima obojicu na listi, ukoliko je potrebno i uz pomoć na već pomenutom inžinjeringu na stranačkoj listi. Ukoliko nešto drugo nije po srijedi.

Marko Šikuljak