POSLIJE ĐORĐA JELENA: Kćerka poginulog borca i samo broj u statistici Zavoda za zapošljavanje!

Tu sam Đorđe, samo sam se bojala…

Zovem se Jelena Mišlić. Rođena sam 1983. godine. Za vrijeme ratnih dejstava, 1991. godine zajedno sa porodicom sam napustila Daruvar (Hrvatska), gdje sam do tada živjela. Put izbjegličke kolone nas  je te godine odveo u izbjeglički kamp u Kneževu.

Nakon tri godine boravka u kolektivnom smještaju uspjeli smo da zamijenimo imovinu u Hrvatskoj i doselimo se u Banjaluku.
U maju 1995. godine dobili smo informaciju da je moj otac nestao u akciji Hrvatske vojske “Bljesak“. U oktobru 2012. godine saznali smo da su posmrtni ostaci mog oca pronađeni u masovnoj grobnici, nakon čega je i sahranjen.

I pored tako teške situacije uspjela sam da završim osnovnu i srednju Geodetsku školu. Svojim radom i zalaganjem kao i podrškom samohrane majke završila sam Građevinski fakultet. Na prijemnom ispitu sam zauzela drugo mjesto, stekla pravo na budžetsko školovanje i bez ičije pomoći upisala prvu godinu redovnih studija.

Moj jedini izlaz bila je knjiga.

Završila sam Građevinski fakultet u Banjaluci, po starom sistemu-opšti smjer.

Naučila sam dva jezika, Engleski i Njemački, a mogu da se poslužim  Španskim i Turskim.

Savladala sam, samostalno, mnogobrojne programe na računaru.
Izučavala sam sve šta mi je palo u šake, a sve to nadajući se sigurnoj budućnosti.

Svojevoljno i samostalno sam obišla mnoge međunarodne kongrese građevinarstva, upoznala se sa radom vodećih Evropskih građeninskih kompanija, za šta sam dobila priznate sertifikate i diplome. Priznate, ali ne u mojoj zemlji.

A bolje bih prošla da sam lijepila plakate pred izbore i uvlačila se ratnim profiterima zna se već gdje. To je tako tužno. Da ne kažem bolno. Neki znaju kako to boli, ali samo oni koji su prošli ovaj trnoviti put i to u tuđim pocijepanim patikama i iznošenoj garderobi.

Danas, sa završenim DRŽAVNIM fakultetom, položenim stručnim ispitom (koji je još jedna recka na spisku mojih dugovanja), jednomjesečnim iskustvom mirnog štrajka ispred Predsjedničke palate,  mnogobrojnim poslanim pismima, pokušavam da stupim u kontakt sa ljudskim bićem. Naravno bezuspješno, jer se zna da je takvih jako malo.

Prisiljena da vučem za rukav one koji me ni u oči ne gledaju, one koji trčeći po hodnicima bježe od mene, koji krišom na hodniku uzimaju moje podatke i sakrivajući pogled u njedra ili u tamo neku skupocjenu zidnu sliku meni iza leđa, obećavaju da će učiniti šta je u njihovoj moći. Rezultat svega mi govori koliko su oni u stvari nemoćni. Dođe mi da ih upitam : “Da li ja vama mogu nekako pomoći?“
VIDJEĆEMO – Ah ta čarobna riječ sa toliko značenja i neznačenja, a itekako korisna u određenim momentima. Tih 9 slova, svaki put iznova, tako moćno utiče na rađanje nove nade i strpljenja, pokornosti i razumijevanja, ali ja ne uspijevam da razumijem njeno značenje.

We will see.   Wir warden sehen.   Veremos.   Göreceğiz.  Vidjećemo.

Ne, ni na jednom jeziku je ne razumijem.

Ja vidim jedino njihova leđa, a oni ne žele da vide ni moje oči ni moje diplome.

A šta to treba zajedno da vidimo?
Vidjećemo…

Znam ja da njima treba nekakva protiv usluga, neki tata, stric, ujak, kum… Ali ja to nemam! Ko će znati ako pomognu jednoj meni? Ko će im aplaudirati? Moja je porodica mala, njima neznana…nekako je time i manje to dobro učinjeno djelo. Čekajte, da li sam ja to rekla “dobro učinjeno djelo“? Pa zar se kraj svih mojih diploma, voljom i željom za rad, sposobnošću, a na kraju i statusom porodice palog borca ovo zove nečijim dobrim djelom? Nisam li ja to zaslužila? Ne pripada li meni ta šansa bez da se spustim na koljena i molim za minut pažnje? A koliko uopšte košta taj Vaš minut? Mnogo bi mi značilo da ste me saslušali…poštovana Gospodo.

Ja sam skupila hrabrost i zadala sebi ovaj udarac, a možete li vi, Veliki ljudi, da zastanete jedan sekund na svom putu ka ostvarenju sopstvenih interesa, okrenete se ka meni i kažete otvoreno: “Idi dijete, idi djevojko, idi mlada ženo… ovdje nema posla za tebe. Mi ti ne možemo pomoći, jer nemamo nikakvu dobit, bar ne onu koja nas interesuje.“
Otići ću. I nikada vam više neću smetati. Obećavam.

Hvala ti Đorđe Komlenoviću što si probio led i dao mi hrabrosti, te pomogao da shvatim da nemam čega da se bojim. Ne mogu oni ništa da mi urade što već nisu, ne mogu ništa ni da mi oduzmu.

Nismo mi, Đorđe, naoružani tim oružjem koje njih može da zaplaši.

Jedino naše oružje su naše priče. Priče koje ni malo ne podsjećaju na bajke…

S poštovanjem,
Jelena Mišlić
/dipl.inž.građ, kćerka poginulog borca i broj u statistici zavoda za zapošljavanje/