Pročitajte: Savjeti holandskog investitora vlastima Srpske

Pismo objavljujemo bez izmjena.

„Poštovani gospodine Ivaniću,

Dozvolite mi da pišem na engleskom jeziku da bi izbjegao greške na srpskom. Ja sam Holanđanin, ali živim već sedam godina u Banjaluci. Branislav Borenović me dobro poznaje iz vremena kada je radio za IFOR-SFOR. Vlasnik sam firme Eko Energija d.o.o. u Banjaluci (zgrada Kosmosa) i radimo prilično dobro, kada uzmemo u obzir svjetsku krizu. Naš osnovni cilj su zemlje Balkana, ali zbog manjka mogućnosti za ulaganje trenutno većinu posla obavljamo u Italiji. Mi, moja supruga, naša djeca i ja gradimo kuću u Gornjim Priječanima, tako da smo blizu Vaše vikendice.

Radi lakšeg čitanja, zadržaću isti poredak, kao u članku i vjerujem da će biti lako za praćenje.

Podaci nistu tačni ili mjerenja Vlade

Nisam u toku kad je riječ o broju radne snage u RS, ali otprilike 17% ukupnog stanovništva je nemoguća brojka. Ne postoji nijedna zemlja, koja bi mogla da preživi ovaj broj duže od dvije godine, tako da nešto nije uredu u mjerenjima Vlade ili brojke nisu tačne zbog pogrešne informacije. Čak i kad dodamo zaposlene u administraciji ovim brojkama sa ukupno 24% opet nam fali oko 16-20% radne snage za državu, kako bi mogla da opstane. Zato je jedna od najvažnijih stvari dobiti jasne i čiste brojke. Uz život u Banjaluci tokom sedam godina i sopstvenu firmu od početka, jasno vidim da oko 60% preduzeća u RS zapošljava ljude, a da ih nisu prijavili kao zaposlene i ne plaćaju poreze i doprinose za te ljude. To zavisi od malih do velikih preduzeća, ali, uglavnom, skoro sva preduzeća to rade. Nekoliko je razloga: „pritisak“ poreza na plate/dohotke je previsok, u RS to iznosi oko 68%. Drugim riječima, moj radnik dobije 1.000 KM neto mjesečno i mene to košta 1.680 KM po radniku. U Holandiji to iznosi samo 30%, što znači da koristeći istu formulu isti radnik će da košta 1.300 KM.

Pritisak poreza previsok

Razumijem da su standardi različiti u Zapadnoj Evropi, ali ipak je pritisak poreza i doprinosa u RS previsok u poređenju sa drugim zemljama. To mora biti riješeno. (Kasnije ću da objasnim kako). Što se tiče administrativnog dijela vlasti, uz veliku administraciju ti zaposlenici su „garantovani“ glasovi za političare, koji su na vlasti. U slučaju RS, to znači da oko 20-25% glasača su garantovani održavanjem velike administracije. Velika administracija je kontraproduktivna za preduzeća i biznise zbog povećanja zakona, pravilnika i uticaja vlasti na primarne zadatke preduzeća i biznisa. „Stvaranje profita i proširenje poslovanja“. (Ovo ću takođe kasnije da objasnim).

Isti je princip i u preduzećima u državnom vlasništvu, gdje vidim prevelik broj službenika nasuprot malom broju radnika, koji se ustvari bave poslom. Taj prevelik broj službenika nastao je zbog prevelikog broja zakona i pravilnika i na poslovnom i na finansijsko-poreskom polju. Veliki problem za RS su i radnici na privremenom radu u inostranstvu. Ti ljudi plaćaju poreze drugim državama, ali koriste kapacitete RS itd. Moja procjena je da to košta RS najmanje 5-8% budžeta. Ono što vidim oko nas u npr. Banjaluci, ali vjerujem da je isto i u drugim gradovima, je veliki broj kućnih majstora, automehaničara i dr. koji rade direktno za klijente i skoro uopšte ne plaćaju poreze i doprinose, ali naplaćuju klijentima od 80 do 100 KM za dan rada. Otprilike 20 radnih dana mjesečno je prihod od otprilike 1.800 KM, bez plaćanja poreza i osiguranja. Moja procjena je da samo u Banjaluci ima oko 2.000 takvih ljudi/firmi.

Djelomično se ne slažem kad je riječ o autoputu Prnjavor-Doboj, naftnim bušotinama i energetskom sektoru.

Bačen novac na autoput koji je projekat „ega“

Nije loše graditi autoputeve, ali gradnja tako velikih infrastrukturalnih projekata mora da ima cilj. Autoput sam po sebi nikada ne može da bude sam cilj, jer, u tom slučaju, uzalud potrošen novac. Dakle, ili je autoput apsolutno neophodan, jer drugi putevi ne mogu da prihvate saobraćaj zbog velikog broja automobila i kamiona ili je autoput neophodna investicija zbog poboljšanja regionalne privrede pružajući bolju infrastrukturu za već aktivne ili planirane industrije u području gdje je planiran autoput. U slučaju ovog autoputa nije riječ ni o prvoj ni o drugoj opciji. Postoji pritisak na saobraćaj na postojećem putu, ali nema znakova da će se povećati, jer nema većih industrija, koje bi koristile novi autoput, planiran u tom području. U osnovi, to znači da je cijeli ovaj projekat, bez razmišljanja o budućim investicijama u industriji, uzalud potrošen novac i izgleda više kao projekat „ega“ nego veoma dobar i proračunat plan.

Energetski sektor. Postoji stara izreka, koju često koristim: „Ono što prodaš više nemaš.“ To se dogodilo sa m:telom, sa Modričom i vidimo rezultate toga svakog dana u vijestima. Dakle, treba dobro razmisliti o prodaji strateških preduzeća i to treba da izgleda pouzdano za javnost. Ne vidim problem u liberalizaciji energetskog sektora, odnosno, drugim riječima, otvoriti proizvodnu stranu i dozvoliti i drugima osim Elektrokrajine, EPHZHB ili EPBiH da proizvode električnu energiju i za domaćinstva i za industriju. To bi poboljšalo investicije u tom sektoru, pouzdanost energetske mreže i nivo zaposlenosti. Ipak, ima jedan problem: trenutno elektroprivrede proizvode po veoma niskoj cijeni i to ih stalno održava „neprofitabilnim“. Veoma je teško potegnuti tu temu, ali realno sagledan prosjek prodajne cijene standardne električne energije (bez poreza, PDV-a itd.) treba da bude oko 8-8,5 evrocenti po kWh. Za obnovljive izvore, poput vjetra, treba da bude povećana na 9,5-10 evrocenti da bi privukla investicije u taj sektor. Dugoročno, kada sve saberemo (amotrizaciju, održavanje, obnovu, nove proizvodne jedinice, održavanje dalekovoda, izgradnju novih dalekovoda, povećanje broja trafoa itd.) ispod te cijene nemoguće je imati zdrav sektor proizvidnje energije. Iluzija je odavno nestala da hidrocentrala poput Bočca može da proizvede struju po cijeni 3 evrocenta za kWh. Norveška je dobar primjer za to, gdje je cijena proizvodnje struje iz vode 9,5- 11,5 evrocenti.

Ne slažem se sa mišljenjem o termoelektrani u Ugljeviku. Nemojte me pogrešno shvatiti, ja sam za obnovljivu energiju i uopšte ne volim ugalj ili druge termoelektrane. Stvar je u tome da ne mogu da se složim sa izjavom o izvozu energije i da to nije održivo u finansijskom smislu. Svaki makroekonomista zna da je izvoz ključan za zemlju da poboljša svoju finansijsku situaciju. Nije važno šta izvozite. To mogu da budu usluge, poljoprivredni proizvodi, industrijski proizvodi, energija, voda, bilo šta, dok god se to čini na održiv način. Trenutno je izvoz u RS dio ukupnog uvoza, što znači da situacija nije održiva i da je daleko, daleko od finansijske održivosti za zemlju. To znači da treba maksimalno podržati svaku namjeru da se izvozi koliko god je moguće. Izvoz jednostavno znači da strani kapital dolazi u zemlju i da poboljšava finansijsku situaciju zemlje. Trenutno je situacija obrnuta, industriju i preduzeća, koja izvoze, kažnjava Privredna komora tako što moraju da plaćaju povećanu članarinu Privrednoj komori. To je čudno i nije uopšte zdravo za industriju u RS. To što je firma, koja proizvodi energiju, u privatnim rukama ne mijenja situaciju. Isto je kao i za svaku drugu firmu, koja proizvodi robu za izvoz. Izjava da RS nema nikakvu zaradu od toga, jer je PDV 0%, ne drži vodu. Sve direktno i indirektno uključene firme, servisi, dobavljači, rudarska industrija itd. plaćaju poreze i PDV tako da je stvarni uticaj veći od iskazanog i to sve treba uzeti u obzir. Firme plaćaju poreze na dobit i u slučaju da je taj profit plaćen kao dividenda porezi su dupli (10% odnosno 20%). S druge strane, PDV je manji dio poreza, kad gledamo firme. Za krajnje korisnike je drugačije, plaćeni PDV ide u punom iznosu od 17% vlastima. Veoma je jednostavno: firma kupi robu, plati PDV na nju, kupi mašine i pomoćna sredstva, plati na to PDV, zaposli radnike, plati poreze i doprinose za njih. Ispod ću pokušati da opišem fiktivnu situaciju. Da bi zadržali jednostavnost, koristićemo 1 KM kao početnu tačku: cijena koštanja proizvodnje proizvoda je 1 KM. Uz PDV to je 1,17 KM. Rad košta 0,10 KM (od toga su 68% porezi i doprinosi, koji su vraćaju RS), mašine koštaju 0,10 KM, osiguranje itd. košta 0,05 KM, što znači da proizvodnja proizvoda ukupno košta 1,42 KM. 15% profita je pristojna marža na proizvod tako da proizvod prodajemo za 1,63 KM plus PDV, koji iznosi 0,28 KM, 0,28-0,17= 0,10 KM, koji idu vlastima. To je tek 6% ukupne cijene. To znači da direktan uticaj PDV-a nije veliki, kao što je bilo očekivano i ne može da se takmiči sa porezom na dobit ili dividendu, kao što je prethodno opisano. PDV je dobar sistem u zemljama sa velikim unutrašnjim tržištem i niskom stopom uvoza. RS ima malo unutrašnje tržište, visoku stopu uvoza i nisku stopu izvoza, tako da je efekat PDV-a mnogo manji u poređenju sa zemljama Zapadne Evrope. Vlada RS bi trebalo da provjeri neto efekat PDV-a na privredu RS i vidjeti da li je taj sistem održiv ili su troškovi jednostavni preveliki da bi taj sistem i dalje funkcionisao.

Andrićgrad: slažem se u potpunosti.

Ne možete dobiti kredit ako niste prijetelj direktora banke

IRB i bankarski sistem. Slažem se sa Vama, ali RS ima mnogo veće probleme, ne samo IRB, već cijeli bankarski sistem u RS. Sistem i politika banaka je takva da je nemoguće za pravu ideju kompanije dobiti kredit ili pozajmicu, osim ako ste dobar prijatelj direktora banke. S druge strane, RS ima potpuno pogrešan sistem „garancija“ nad kojim Vlada RS niti ima kontrolu niti ga nadgleda. Lično sam vidio da je jedan žirant bio garant za više od 10 kredita, ukupno 75.000 KM, i da žirant nema mjesečna primanja u iznosu od 800 KM niti imovinu. RS treba pod hitno da uredi sistem registracije kredita i žiranata, koji bi bio nezavisan od banki i političkog uticaja. U Njemačkoj i Holandiji postoji Kancelarija za registraciju kredita. Ta kancelarija registruje sve kredite i pozajmice, uključujući i hipoteke fizičkih i pravnih lica. U slučaju da neko želi novi kredit ili da poveća trenutni, banka prvo mora da dobije zeleno svjetlo te Kancelarije. Kada imate kredit i želite drugi, onda prvi kredit mora da bude uključen u novi kredit, a ne možete ni da imate kredite kod nekoliko institucija. To je riješenje, gdje više nije moguće da fizička ili pravna lica lažu o svojim kreditima i, samim tim, rizik za banke bi bio mnogo manji i sa takvim sistemom više nema potrebe za žirantima. To je indirektni podsticaj za privredu, jer se smanjuje gubitak banaka za oko 30%. Bankarski sistem u RS je napravljen tako da normalna kompanija nema stvarnu priliku da dobije pozajmicu ili kreditnu liniju. Sve ide po sistemu nepotizma, gdje morate biti ili dobar prijatelj direktora banke ili moćnog političara. Moja je procjena da to ima najmanje 25% negativnog uticaja na privredu RS.

Riješenja

Fiskalizacija nije dovela do smanjenja „crnog“ tržišta u RS. Sva fizička/pravna lica, koja direktno uslužuju klijente uslugom (ne robom), i dalje mogu da izbjegnu sistem fiskalizacije. Zato Vlada RS mora da poveća kontrolu i inspekciju u tom sektoru. To će poboljšati prihod od poreza i doprinosa za najmanje 5%.

Povećati kazne za privredni kriminal

Kazne za privredni kriminal su trenutno preniske i treba ih značajno povećati da bi imali preventivu za rezultat. U Holandiji, na primjer, privredni kriminal se kažnjava strože nego ubistvo. Ubistvo neke osobe utiče na nekoliko ljudi. Privredni kriminal utiče na cijelu zemlju. Minimalna je kazna za utaju poreza u Holandiji. Iznos utajenog poreza, kazna u visini utajenog poreza plus kazna zatvora u trajanju najmanje godinu dana. Ovo djeluje veoma preventivno i povećalo bi prihode od poreza u RS, direktnog i indirektnog. Inspekcija „radnih mjesta“ treba značajno da se poveća. Poslodavac treba da u svakom datom trenutku obezbjedi poreskim inspektorima kompletnu listu zaposlenih i prijavljenih radnika. Trenutno, najmanje 20% radnika nisu prijavljeni i to košta Vladu značajnog iznosa poreza i doprinosa.

Građevinski karteli vladaju

Organizovani kriminal treba veoma oštro kažnjavati. U interesu je građana da dobiju najbolju moguću cijenu. Dobar primjer je građevinarstvo u Banjaluci, gdje je stvarni trošak izgradnje stanova 800-900 KM po kvadratnom metru, a prodajna cijena su daleko iznad 1.600 KM plus PDV. To znači, sa sigurnošću od 99%, da su građevinske firme postigle međusobni sporazum o cijenama. To je privredni kriminal i treba da bude kažnjen, kao što sam ranije opisao.

Pritisak poreza i doprinosa na plate treba da bude umanjen na ispod 50% ukupnog neto iznosa plate (trenutno je 68%). Postoji veoma dobro riješenje za to, koje bi pozitivno uticalo na privredu RS, direktno i indirektno. Povećanje najniže plate i sporazum sa sindikatima o povećanju plata na godišnjem nivou za najmanje porast inflacije. Ovo riješenje kratkoročno ne bi imalo uticaja na budžet i bilo bi pozitivno za budžet u srednjeročnom i dugoročnom pogledu. Uz to, ovo bi povećalo mjesečna primanja ljudi što znači da bi imali više novca da troše i to bi uticalo na prihod vlasti od PDV-a. Smanjenje pritiska na plate bi pozitivno uticalo i na zapošljavanje, što bi značilo manje troškova za socijalnu pomoć itd.

Smanjenje zakona i pravilnika za preduzeća smanjilo bi i administrativni pritisak, što bi povećalo volju firmi da se proširuju. Trenutno, bilo kakva inicijativa se gotovo odmah usporena ili zaustavljena nemogućim zakonima i pravilnicima Vlade i na lokalnom i na nivou RS. Dobar primjer su male hidrocentrale i/ili projekti vjetroenergije. Da bi napravila i pokrenula projekat, firma mora da napiše 36-38 zahtjeva raznim vladinim tijelima. U Holandiji i Njemačkoj za to trebaju tri zahtjeva, gdje Vlada sama vodi računa o informisanju svih relevantnih tijela. Za mnoge projekte u cijelom sektoru industrije komplikovana administrativna legislativa zahtijeva korištenje usluga savjetnika, koji ne snose nikakav rizik i samo povećavaju koštanje projekta. Smanjenje legislative bi poboljšalo volju firmi za ulaganja, a to bi imalo direktan uticaj na prihode Vlade. Uz to, smanjilo bi i potrebu za velikim brojem zaposlenika u javnoj službi, što bi značajno smanjilo troškove budžeta.

Uvesti vinjete

Svi ljudi na „privremenom radu“ i posjetioci RS koriste kapacitete poput puteva, autoputeva i javnih službi bez plaćanja naknada. Vrijedilo bi razmisliti o početku korištenja vinjeta kao u Austriji i Sloveniji. To bi dalo pozitivne rezultate za budžet i, uz razumnu cijenu, ne bi uticalo na saobraćaj prema RS. Uz pravu organizaciju, čak bi moglo da bude bez uticaja na budžet stanovnika RS. Jednostavno je izračunati troškove i prihode, jer znamo tačno koliko automobila dnevno putuje Republikom Srpskom.

Bankarski sistem i sistem pozajmica i kreditnih linija treba reorganizovati, kao što sam ranije opisao. To bi povećalo mogućnosti i smanjilo troškove i nevoljnost banaka. U svakom slučaju, svi glavni zaposlenici, uključujući predsjednike Upravnih odbora, treba da budu politički neutralni/nezavisni da bi izbjegli svaku mogućnost nepotizma i/ili prevare.

Izvoz i proizvodnja robe za izvoz treba da bude promovisana koliko god je moguće. Firme, koje izvoze robu i/ili usluge bilo koje vrste, treba da budu nagrađene, a ne kažnjene. Uz to, treba reorganizovati sistem carinske uprave kako bi administrativni teret za izvoz robe u druge zemlje bio smanjen. Privremeni uvoz robe je veoma komplikovan i skup proces, gdje samo upornost daje rezultate. Taj proces treba pojednostaviti. Carina i Poreska uprava ne trebaju da traže rezervaciju garancija na PDV za tu robu. Veoma je jednostavno, uvoznik treba da dokaže porijeklo robe u svakom trenutku, a u slučaju privremenog uvoza, ukoliko istekne rok, uvoznik će morati da plati PDV na robu. Kombinacija prethodno navedenog povećala bi privredu i zapošljavanje.

Zaključak:

Nije komplikovano kao što izgleda. Trenutno, dobre firme od povjerenja su žrtve administrativnog sistema, koji je napravljen za firme, koje se bave prevarama. Drugim riječima, baziran je na simptomima, ne na prevenciji. Riješenje za to su strože kazne (mnogo strože) za fizička i pravna lica, koja se bave prevarama, i manje administrativnih propisa i uticaja vlasti. Jedan važan uslov za to je da svi tužioci i sudije moraju da budu apsolutno besprijekornog ponašanja i ne mogu da budu povezani sa političkim partijama ili vladinim institucijama.

Politički:

Nisam član bilo koje političke partije, niti imam namjeru da postanem, ali privreda mora da vodi politiku, a ne kao sada, da politika vodi privredu. Vlada ima zadatak i odgovornost da obezbjedi mogućnost širenja privrede, a ne usporavanja. Uostalom, Vlada mora da postoji zbog ljudi, a ne ljudi zbog Vlade“, piše  Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Ko je firma Eko energija

postavljane vjetroelektraneBanjalučka kompanija “Eko Energija” u široj javnosti je postala poznata kada je CAPITAL krajem novembra prošle godine objavio vijest da je remontovala i postavila više od 250 vjetroturbina u 50 država svijeta. Kompletnu vijest možete pročitati OVDE