REAGOVANJA Politika, loša procjena ili neobaviještenost - neviđen gaf srpskog člana Predsjedništva BiH

Znate li šta bi se dogodilo Bakiru Izetbegoviću kada se ne bi pojavio 11. jula u Srebrenici? Ne možete ni zamisliti. Pa, da vam odam tajnu: desilo bi mu se sve ono što se nikada neće dogoditi Mladenu Ivaniću zato što se 10. septembra nije pojavio u Vozući!

Nije vam jasna paralela? Ili mislite da nema mjesta poređenju? Onima koji se bave brojkama ili statistikom možda bi ova teza o poređenju bila bliska, ali svima kojima je Republika Srpska na srcu jasno je kao dan: nije ni čudno ni neobično da se hiljade ljudi okupe u Potočarima da odaju počast sunarodnicima, žrtvama zločina. Ali, nečasno je biti na poziciji na čelu države, na koju te je izabrao i mandat ti dao tvoj narod, koji očekuje da ga braniš, zastupaš i vodiš, a da ’ladno izignorišeš taj isti narod, koji je maloprije pomenutu Republiku Srpsku branio do koske na Vozući.

Još malo pojašnjenja? E pa, eto, Vozućani, Ozrenci i Gostovićani, koji su listom izginuli braneći Republiku Srpsku, ili preciznije, svoja prađedovska ognjišta u slivu Krivaje, imaju malo nezgodan običaj da se ne odriču ni sjećanja ni tradicije. A ni kostiju predaka. Tako, unazad desetak godina, svrstani u Zavičajno udruženje Zavidovićana, uporno obilježavaju 10. septembar kao dan svog masovnog stradanja. Kao dan kada ih je nestalo na stotine. Kao dan kada opominju da stotine još nisu pronađene, i da za njihovim kostima tragaju kako bi ih upokojili dostojno čovjeka.

Tih desetak godina, ti Vozućani mole, traže, opominju. Traže od svoje Republike Srpske, i od države u kojoj je ona, da učini ono što joj je dužnost. Da nađe svoje građane, izginule u građanskom ratu, pobijene od druge grupe građana, kojoj su pomogli građani nekih sasvim desetih dalekih zemalja, pozvani od ove druge grupe. U toj borbi, ti Vozućani su dosadni i uporni, pa zahtijevaju da im pomognu i uvaže ih oni kojima su dali vlast. U Republici Srpskoj i u zemlji u kojoj je Srpska.

Do danas, ima rezultata - svi su barem čuli za Vozuću. I za one koji su mučenički ispustili duše kobnog 10. septemebra 1995. kada je Vozuća sravnjena uraganskom ofanzivom. Tačnije, Vozuća je ostala na svom geografskom mjestu, ali su iz nje protjerani Srbi koji su negdje od 13. vijeka gradili kuće, ženili se i umirali oko svog manastira. Činjenicu o tome uvažili su brojni zvaničnici, od gradonačelnika Doboja Obrena Petrovića koji godinama svojski pomaže Vozućanima i u manifestacijama i u opstanku, do pokojnog Milana Jelića, predsjednika Republike Srpske, koji je taman započeo sa institucionalnom podrškom sa nivoa naše republike. A ruku na srce, na komemoraciji u Stogu, u kome se završava tradicionalni Marš egzodusa, izredali su se svi opštinski zvaničnici, brojni ministri, pomoćnici i zamjenici, borci i novinarske ekipe.

Ove godine i akademija povodom 21 godine od tragedije Vozuće, i Marš egzodusa imali su zavidnu pažnju i dostojanstvo. Nije izostalo parče budžeta od Obrena Petrovića bez koga bi bilo poteško organizovati manifestaciju, odazvali su se Petrovo, Srbac, Laktaši, Derventa, čiji su borci ginuli na južnoj kapiji Ozrena. Stigli su zvaničnici „odozgo“, a izaslanik predsjednika Republike Srpske, Stefan Mitrović je u ime svog šefa prenio pozdrave, uvažavanje i odlikovanja. Umalo i Milorad nije stigao, ali se podudario datum. A sam skup je nekako odisao nadstranačkim duhom. Bože me prosti, kao da smo bili u Skupštini SFRJ, jedinstveni i pomireni... na frontu Vozuće.

Jedino se Mladen nije pojavio. Uredno pozvan, uljudno zamoljen, srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine nije čak ni pravdao izostanak. Ono, znate već, zbog ranije preuzetih, neizbježnih poslova... Tim više je iznenađenje bilo veće kad se Mlađo samo dan kasnije prošetao po Doboju, a onda popeo na Gostilj, gdje se tog dana održava jedna sasvim druga igranka. Branje travki, folklor, posni ručak, bili su Ivaniću važniji od dolaska u Vozuću...

Možda je kriv Mladen, možda njegov izborni štab? Činjenica da su izbori na pragu možda je doprinijela zamagljenju procjena, a možda je jednostavno Konferencija beba u dobojskom gradskom parku, a nakon toga planinarenje po Gostilju bilo privlačnije.

Vojničkim ili sportskim jezikom rečeno, front ili linija napada su nam bili znatno oslabljeni. Džaba je predsjednik BORS-a, đeneral Savčić, nabacio aksiom da je u Vozući izvršeno etničko čišćenje i zločin s karakterom genocida za koji niko nije odgovarao. Badava je Stefan Mitrović, izaslanik Milorada Dodika, kačio ordenje kojim je predsjednik Republike svojim ukazom ovjenčao žive i mrtve heroje. Uzalud je Zoran Blagojević, predsjednik ZUZ, ponavljao kako su Vozućani zbrisani u ofanzivi desetostruko jačeg neprijatelja koji je u svojim redovima imao zloglasni odred El Mudžahid i NATO snage za brza dejstva. Uprazno je gradonačelnik Doboja molio sve nadležne da pokrenu mehanizme i pomognu u traženju nestalih boraca i civila.

Mladen je brao ivu travu na Gostilju. Srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine nije zatvorio kružnu liniju odbrane koju su maloprije spomenuti uporno branili. A tako je pala i Vozuća. Pukne samo na jednom rovu, i ode sve. Do Gostilja.