JA IMAM STAV: Šest poziva, monstrum i bomba
- Autor Boris Bajić
- Budite prvi koji će ostaviti komentar!
Šest puta je Zorica Knežević zvala policiju da ju zaštiti od Muhameda Hadžikadunića. Šest puta je obavještavala nadležne organe o njegovim prijetnjama, napadima, zastrašivanjima i maltretiranjima. Šest puta je molila za pomoć i šest puta su nadležni organi slijegali ramenima.
Ne mogu oni tu ništa. Još ništa strašno nije napravio. Nema čina. Takav je zakon. Šta da se radi, gospođo. Da vam je bar nekoliko rebara slomio, onda bi bila druga priča. Ili neka fraktura, naprsnuće, bilo šta. Onda bismo mi to drugačije.
Istinabog, došli su jednom kad je lupao na vrata stana u kom je Zorica podizala svoju maloljetnu kćer. Jebiga, prijetio i drao se iz sveg glasa, nije moglo da se spava od njega u cijelom naselju. Moralo je nešto da se napravi. I došla je policija, popričala s njim, naružili su ga i poslali kući na spavanje.
I odvukao se kući Muhamed te večeri, podvivši rep poput psa na kog se gazda izgalamio jer se olakšao gdje ne treba. Ali dobro. Otići će policija. Vratiće se on. Onda on odlučuje. Onda je on zakon.
Davno ju je, u svojstvu tužioca, okrivio za posjedovanje slobodne volje i istrajavanje u namjeri da ga napusti. Odbacio je, u svojstvu porotnika, navode da je kriminalac i siledžija, kao neosnovane. Tja, tolike žene bivaju maltretirane svaki dan, šta je ona tu našla da se pravi pametna. Presudio joj je, u svojstvu sudije, po kratkom postupku.
Smrtna kazna, dosta se on zajebavao sa njom. Kakvi šamari, kakve pizde materine. Ovaj put će da je ubije. Onu kojoj je ranije prijetio, koju je napadao, zastrašivao i maltretirao. Onu koja je šest puta zvala policiju. Onu kojoj policija nije mogla da pomogne. Jer ništa strašno nije napravio. Jer nije bilo čina. Jer je takav zakon.
To nije bio zločin iz strasti, niti potez očajnika, kako pokušavaju da objasne neki. To je bio akt proračunat, pažljivo isplaniran i bez truna dvoumljenja. Prethodeći napadu, Muhamed Hadžikadunić, nakaza prirode, je dopunio sa 5 KM (slovima: pet konvertibilnih maraka) račun svoje žrtve uz napomenu da tu dopunu iskoristi tako što će se pozdraviti sa dragim ljudima, pošto on dolazi. Da napravi nešto strašno. Da počini čin.
Dolazak, kratka prepirka, vriska, pa detonacija. Ostaci ženskog tijela i nešto što nikad nije ni bilo muškarac, u kritičnom stanju, ali živo. Ovo je već bilo nešto. Nešto strašno. Konkretan čin. Pune ruke posla za dobojsku policiju. Uviđaj je trajao kratko. Zapisnik je, ne sumnjam, napisan kvalitetno. Sve po zakonu. Sve po pravilima službe. Doduše, možda je moglo to i da se spriječi. Ali onda ne bi bilo po zakonu.
Kada presuđeni kriminalac, bivši narkoman, trenutno optužen za posjedovanje i trgovinu drogom i oružjem, zlostavlja ženu i prijeti joj smrću, policija ne može da uradi ništa. Kada joj dolazi na vrata i maltretira je, policija ne može baš svaki put da interveniše, zauzeti su, dočekuju nekakvu važnu ličnost ili čuvaju neku bitnu zgradu ili spomenik. Kada i dođu, ne urade ništa, sem što izazovu dodatni gnijev u monstrumu, koji će on kasnije da iskali na svojoj žrtvi.
A žene? Žene će i dalje biti zlostavljane. Rijetke će nadživjeti svog zlostavljača. Smrt Zorice Knežević tu ništa neće promijeniti. Pozivi u pomoć će i dalje odlaziti u prazno. S jednog broja manje, do duše. S broja na kom se desilo nešto strašno. S broja na kojem je došlo do čina.
Jer je takav zakon.