MILAN BLAGOJEVIĆ: Moj odgovor Incku

I to ne zbog gospodina Incka i svih ostalih visokih predstavnika prije njega, jer nijednom od njih ne vrijedi govoriti, pošto oni, poput većine grešnika, neće nikada priznati da su zgriješili, bez obzira na svu očiglednost njihovih grijeha. Umjesto njima, ja sve ovo pišem za sebe i one čestite ljude iz svakog od ovdašnjih kolektiviteta koji su već uvidjeli istinitost onoga o čemu govorim u nastavku. A tu istinu nije teško spoznati, pošto je ona očigledna i jednostavna, tako da je za nju samo potrebno imati zdrav razum i prav sud.

Njena suština se odnosi na nešto što opterećuje naše živote već četvrt vijeka i tiče se ovlašćenja visokog predstavnika u BiH. Kada se to postavi kao pitanje pred domaćeg sudiju, onda elementarno pravničko znanje i poštenje ne mogu sporiti da visoki predstavnik prema Aneksu 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma ima određena ovlašćenja. Ona su u tom aneksu određena kao ovlašćenja nadgledanja sprovođenja mirovnog rješenja; održavanja tijesnih veza sa stranama radi unapređenja njihovog potpunog pridržavanja civilnih aspekata mirovnog rješenja; usklađivanja djelatnosti građanskih organizacija i agencija u BiH; olakšavanja rješavanja bilo kojih poteškoća koje nastanu sprovođenjem mirovnog rješenja; učestvovanja na sastancima organizacija donatora; periodičnog izvještavanja UN, EU, SAD, Ruske Federacije i drugih zainteresovanih vlada i strana (ovdje se između ostalog podrazumijevaju BiH, Republika Srpska i FBiH kao ugovorne strane Dejtonskog mirovnog sporazuma); te davanja smjernica i primanja izvještaja od povjerenika Međunarodnih operativnih policijskih snaga. Kada se pažljivo čita svaka od prethodno navedenih riječi (što je neizostavno u procesu ispravnog tumačenja bilo koje pravne odredbe), nije teško zapaziti, čak i pravnom laiku, kako nigdje nije propisano da visoki predstavnik može ovdje da nameće zakone ili bilo koje druge pravne akte. Jer, riječi “nadgledanje sprovođenja mirovnog rješenja”, “održavanje tijesnih veza sa stranama”, “olakšavanje rješavanja poteškoća”, “učestvovanje na sastancima”, “periodično izvještavanje”, ne mogu, čak i u naopakim pravnim “umovima”, dobiti značenje ovlašćenja za donošenja bilo kojeg zakona.

Tumačenje

Takvo pravo za visokog predstavnika ne proizlazi ni iz odredbe Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma prema kojoj on ima ovlašćenje za konačnu interpretaciju tog aneksa. Jer, pravo na interpretaciju daje samo ovlašćenje za tumačenje, a tumačenje po prirodi stvari ne znači niti može značiti pravo na donošenje ili nametanje bilo kog pravnog akta, a kamoli zakona. Ni Ustav BiH to ne dozvoljava visokom predstavniku.

Takvo pravo visokom predstavniku nije dato ni od strane Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, pošto u tom pravcu ne postoji nijedna rezolucija tog organa. Ni Rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN, broj 1031 od 15. decembra 1995. godine, a ni bilo kojom kasnijom rezolucijom tog tijela, visokom predstavniku nije dato pravo da ovdje nameće bilo koji zakon ili drugi pravni akt. Umjesto toga, navedenom rezolucijom Savjet bezbjednosti je samo potvrdio uspostavljanje institucije visokog predstavnika u BiH, na zahtjev strana Dejtonskog mirovnog sporazuma (prije svega BiH, Republike Srpske i FBiH kao ugovornih strana) i to, kako stoji u toj rezoluciji, u skladu sa Aneksom 10 o civilnoj implementaciji Mirovnog sporazuma. Time je i Savjet bezbjednosti rekao nešto, što nikada do danas nije porekao, a to je da visoki predstavnik ovdje može raditi samo ono što mu je određeno Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma i ništa više od toga. Samo u tom smislu je istom rezolucijom potvrđeno da je visoki predstavnik konačni autoritet u pogledu tumačenja navedenog aneksa, što znači da je pomenutom Rezolucijom Savjeta bezbjednosti, broj 1031, visokom predstavniku priznato samo pravo tumačenja Aneksa 10, a ne i da u BiH nameće zakone ili druge pravne akte. Imajući sve to u vidu, to jest da Savjet bezbjednosti, a ni drugi organi Ujedinjenih nacija nisu ovlastili visokog predstavnika da ovdje nameće zakone ili druge pravne akte, te da to pravo Savjet bezbjednosti, a ni Ujedinjene nacije u cjelini, nisu dali ni bilo kome drugom, niti takvo pravo proizlazi iz odredaba Dejtonskog mirovnog sporazuma, ni tzv. Konferencija za implementaciju mira (a ni bilo koji njen organ) nema pravo da ovlašćuje visokog predstavnika da u BiH nameće zakone ili druge pravne akte. Stoga visoki predstavnik nema pravo (ni prema domaćem, a ni prema međunarodnom pravu) da se poziva na bilo koje zaključke navedene konferencije (pa ni na zaključke te Konferencije iz Bona 1997. godine niti na zaključke i deklaracije upravnog odbora te konferencije), jer ta konferencija nijednim pravnim izvorom unutrašnjeg i međunarodnog prava nije ovlašćena da kaže da visoki predstavnik može nametati zakone u BiH. Štaviše, postojanje te konferencije nije ni propisano Dejtonskim mirovnim sporazumom, niti drugim međunarodnim ugovorom, kao ni bilo kojim aktom Savjeta bezbjednosti ili drugih organa Ujedinjenih nacija.

Gole činjenice

To su gole činjenice, ona ogoljena stvarnost usljed koje niko, pa ni Ustavni sud BiH, ne može reći da visoki predstavnik može donositi zakone u BiH. A ako to i učini, Ustavni sud BiH time ne samo što krši unutrašnje i međunarodno pravo u kojima (ni u jednom njihovom izvoru) nije propisano takvo pravo visokog predstavnika, već Ustavni sud BiH takvom svojom odlukom sebe neustavno pretvara u normotvorca koji želi dati visokom predstavniku nešto što nije propisano u unutrašnjem i međunarodnom pravu.

I tu se završava sve ono što je potrebno za potpunu i pravilnu pravnu analizu ovlašćenja visokog predstavnika u BiH. Sve izvan toga nije pravo, već politika pa se samo njome može objasniti potreba da se uprkos svemu navedenom održi izopačeno shvatanje, tako ukorijenjeno kod nas, da visoki predstavnik ima nešto što nema. U suštini, riječ je o istinskom laganju od strane OHR-a i ohaerizaciji našeg društva koja je pustila korijenje. Stoga me sve to neodoljivo podsjeća na misli Hane Arent, koja je u vezi sa drugim pitanjima davno zapazila nešto što je tako primjenjivo na ovdašnji ohaerizam, rekavši: “To stalno laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laž, nego da narod ni u šta ne vjeruje. Takvom narodu nije oduzet samo kapacitet za akciju nego i sposobnost da misli i sudi. Sa takvim narodom možete da radite šta hoćete”.

Ja se sa tim ne mirim i trudim se da svoj sudijski posao radim pošteno, a to znači da uvijek imam ono bez čega se, kako je govorio Rudolf Jering u svojoj knjizi “Cilj u pravu”, ne mogu zamisliti valjane sudije. To su njihov moralni integritet i profesionalna savjest, što znači da sudija treba da raspolaže ne samo odgovarajućim profesionalnim znanjem već i spremnošću da to znanje dosljedno primjenjuje. Uz to mora imati i potrebnu čvrstinu volje i moralnu hrabrost da se u primjeni prava ne zavede obzirima ma koje vrste, bilo mržnjom, bilo prijateljstvom, bilo sažaljenjem ili strahom. Jednostavnije rečeno, sudija je to samo ako ima i znanje i poštenje, pa je društvu i državi badava ukoliko njihov sudija ima samo jedno od tog dvoga.

E upravo vođen tim i samo tim vrijednostima, kao i svim ostalim što sam napisao u ovoj kolumni, ja nikada kao sudija nisam, niti ću primijeniti bilo koji zakon ili drugi pravni akt koji je ovdje nametnuo visoki predstavnik, kršeći unutrašnje i međunarodno pravo. Zato pozivam gospodina Incka da održi riječ i ispuni prijetnju koju je nedavno izrekao prema meni. Gospodine Incko, smijenite me vi, a nemojte zakulisnim putem zahtijevati od domaćih vlasti da to učine. Budite transparentni i imajte petlju pa to vi učinite, jer ja pred vašim i pravnim nasiljem vaših prethodnika neću nikada ustuknuti, ni kao čovjek ni kao sudija. Nije važno što ću ostati bez posla, jer šta mi vrijede sudijska funkcija i novac ako izgubim profesionalno poštenje i obraz.

Milan Blagojević, sudija Okružnog suda u Banjaluci

Trenutno stanje na graničnim prelazima donosi Auto-moto savez Republike Srpske

Stanje na graničnim prelazima možete pratiti UŽIVO i putem aplikacije za Android Auto-moto saveza Republike Srpske!