VOZUĆA: Stazom povratka i trajanja

Držeći za ruku oca Željka, borca Srbačke brigade koja je branila Vozuću i dolinu Krivaje, 22 kilometra prepješačio je mali Brano Dragomirović, koji ima tek šest godina. Ovogodišnji najmlađi učesnik marša junački je podnio putešestvije, usput priupitkujući oca i njegove saborce kako je to bilo, gdje su to oni prolazili i zašto su morali bježati. Željko je sina poveo jer je mališan danima pitao gdje to tata ide i da li bi i on mogao vidjeti tu planinu i rijeku koju je branio, pa mu je želja ispunjena. Iako je morao poraniti da iz Srpca stigne na početak marša, pa onda cijeli dan hodati preko Ozrena, dječak je s radošću učestvovao u maršu i širom otvorenih očiju i duše primio svoju prvi veliku lekciju iz istorije. Nije umoran, rekao nam je u Stogu, a sledeće godine dolazi ponovo, pod obavezno.

Iz Srpca su u kolonu stigle i dvije mlade djevojke. Dijana je imala šest godina, a Mirjana tek mjesec dana, kada je njihov otac Marko Milašinović, borac Srbačke brigade VRS, poginuo prilikom ofanzive na Vozuću. Na ovu, devetnaestu godišnjicu očeve pogibije, poželjele su da prođu njegovim stopama, i vide zemlju za koju je dao život. S tugom i ponosom, dirnute ljepotom Ozrena i njegovom tragedijom, sestre su prepješačile stazu od Tumara do Stoga, poslednji očev put. I upoznale neke nove ljude, vršnjake i očeve saborce, ljude koji zajedno s njima neće dozvoliti da zaborav prekrije ovaj stradalnički ali i junački put.

S Dijanom, Mirjanom i Branetom, bile su desetine mladih koji tog 10. septembra 1995. nisu bili ni rođeni, ili su imali svega par godina. No, danas su potvrdili čvrsto opredjeljenje da Vozuću neće prepustiti zaboravu. Brojni među njima su obnovili mutne uspomene, sjetili se djetinjstva i kupanja u Krivaji, ali i mučnog progona iz rodnog doma, poslednjeg pogleda iz traktora na krov kuće koji nestaje u dimu... Marš stazama egzodusa, koji već sedam godina organizuje „Zavičajno udruženje Zavidovićana“, zato im je pružio šansu da razbiju strah i zaborav, i podsjete se da je ono što je krvlju branjeno njihovo, i ostaje njihovo.

Mladima ćemo polako i prepustiti obilježavanje 10. septembra, kažu u Organizacionom odboru. Pokazali smo im put, raščistili stazu, a oni neka preuzmu baklju. I , po svemu sudeći, uspjeli su u namjeri, jer kolona je sve duža, sve mlađa...