IN MEMORIAM: Željko Đurdjic Džigi (1962-2014)

Evo tog mog osvrta i na to drugo po cemu ću ga ja pamtiti. Druga je polovina maja ove godine. Mnoge krajeve bivše mi domovine Jugoslavije pogodile su katastrofalne poplave. Doboj, grad u kome sam proveo nekih dvadesetak najuspješnijih godina života, takođe je veliki stradalnik. Pokrećem inicijativu da rukometaši zlatne Slogine generacije iz 80-tih godina prošlog stoljeća, a koji ne žive u Doboju, pomognu Slogine rukometaše čija su prebivališta u Doboju potopljena. Tih 80-tih godina prošlog stoljeća bio sam u rukovodstvu Sloge, a jedno vrijeme i predsjednik tog uzornog i uspješnog kluba.

Tragam za podacima o tim izvrsnim rukometašima i čestitim ljudima, želeci da sa svakim od njih ostvarim lični kontakt telefonom i zamolim da se ta humana akcija podrži. Sa mnogima od njih nisam se vidio ni čuo nekih tridesetak godina. Tako i sa Džigijem.

Pokušavam na razne načine da stupim u kontakt sa Džigijem te tako putem Interneta nabasah na jedan od novijih novinskih članaka o njemu, bolje reci o sudbini koja se vraški poigrala s njim. Čitam i plačem. Pitam se je li to istina, da li se to uistinu mom Džigiju dogodilo. Potresen sam tom pričom. Bivam šokiran. Kažem sam sebi: Reufe, ti očekivao da će Džigi pomoći nekome od rukometaša u Doboju, kad ono - i njemu samom pomoć je prijeko potrebna.

Tragam za brojem njegovog telefona. Kada sam uspio u tome, odmah nazovem Džigija. On prvo zanijemio, a onda prozbori: "Ne mogu da verujem da ste me se setili". Dugo smo razgovarali tog 27. maja. Obećao sam mu pomoći, mada on potrebu za pomoći nije čak ni nagovijestio u razgovoru. Rekao sam mu, u šaljivom tonu, da ja imam i obavezu da mu pomognem, kako bih se iskupio za jednu moju veliku grešku. Ispričao sam mu nešto što on nije znao. Mada sam bivši rukometaš, nisam u vrijeme kada sam bio predsjednik Sloge zapazio Džigijev talenat. Nekoliko puta sam rekao treneru da ce mu trud biti uzalud, da Džigi nikada neće biti veliki golman. Trener me nije poslušao i pokazalo se da je imao pravo: Džigi je izrastao u vrsnog čuvara mreže. Džigi mi nije zamjerio na toj lošoj procjeni, rekavši da bi možda bilo bolje da me je trener poslušao. Pri tome se grohotom nasmijao.

Od tog našeg prvog razgovora pa sve do 26. jula, kada sam dobio njegovu posljednju poruku, više puta smo se čuli ili poruke razmjenili. Kao da smo htjeli da nadoknadimo vrijeme od prohujalih tridesetak godina. U tim čestim kontaktima sa mnom nikada se nije žalio na nekoga drugoga. Govorio mi je: "Za sve sam ja, čika Reufe (tako me je oslovljavao), sam kriv". Prijatno me je Džigi iznenadio i komentarom moje odluke da se on izuzme od pomoći namjenjene poplavljenim rukometašima Sloge. Piše on meni u svojoj poruci: "U pravu ste 100% što se tiče naših Slogaša, i njima je bila preko potrebna pomoc". Kada je prije nekih petnaestak dana, na drugi način dobio skroman iznos pomoći, biranim riječima se zahvalio, uz komentar: "Dobro je što sada mogu kupiti lekove". Takav je bio: neobično pažljiv i zahvalan za sve što mu se učini, pa bila to nekad samo i lijepa riječ.

Posljednji kontakt sa Džigijem imao sam 26. jula. Poslao mi je poruku u kojoj me moli da prenesem njegovu zahvalnost za pomoć koju mu je uputio jedan od bivših Sloginih rukometaša nesto mladje generacije, a koji živi u inostranstvu. Džigi nije imao broj njegovog telefona pa sam ja trebao biti "posrednik". Takav je bio: neobično pristojan.

Ni sanjati tada nisam mogao da će to biti naš posljednji kontakt, da više nikada neću čuti njegov prijatni glas, njegovu preveliku zahvalnost za nešto malo što mu se učini, da nam se neće ostvariti obostrana želja da se vidimo i evociramo uspomene, posebno iz vremena kada je Džigi bio Slogino dijete - za uzor svima. Meni je posebno žao što mi se neće ostvariti ideja da se mi, stari Slogaši malo više angažujemo i prikupimo makar i dio sredstava potrebnih za njegovo liječenje.

Kao i svima drugima, i meni sada ostaje samo sjećanje na dragog Džigija, na njega kao vrsnog rukometaša, ali i na njega kao pažljivog, pristojnog i prijatnog čovjeka. Poruke koje smo u ova dva mjeseca razmjenili nikada neću izbrisati - kao uspomenu sačuvaću ih zajedno s telefonom.

Koristim priliku da svoju duboku sućut izrazim Džigijevoj porodici, rođacima i prijateljima - sve vas prerano je napustio. Ja svom dragom Džigiju upućujem posljednji pozdrav iz daleke Švedske: počivaj u miru, dobri čovječe!

Reuf Jakupović
Malmö - Svedska, 30. jula 2014. godune