TRANSPLANTACIJE U BiH: Dobojski model

Neće baš svi dijalizni pacijenti u RS, (u ovom bh entitetu  ima ih 1083), uzeti učešća u ovoj akciji, jer bi za neke to moglo biti kobno, ali velika većina hoće, pa čak i po cijenu da ugroze svoje zdravlje. A kad već govorimo o cijeni, cijena jedna dijalize u RS iznosi oko 130 KM, pa nije teško izračunati, da je uz makar polovičan odziv, moguće prikupiti respektabilan novčani iznos. Ali ovdje se ne radi samo o parama!? Zapravo je riječ o tome da državi, u ovom slučaju enitetu koji se zove Republika Srpska, pomažu upravo oni koji već godinama i sami očekuju pomoć, od iste te RS. A da paradoks bude još veći, isti dijalizni pacijenti bi još, mnogo više, pomogli svoj entitet, samo kada bi poslanici u Narodnoj skupštini RS to htjeli. Na njihovu veliku žalost, narodni poslanici to ne žele, ili bolje rečeno neće.

A ako se pitate kako bi dijalizni pacijenti, koji ne mogu da pomognu sami sebi, mogli pomoći Vladi RS, odgovor je jednostavan,  lako! Ukupni troškovi dijaliziranja za jednog dijaliznog pacijenta u RS, na godišnjem nivou, iznose otprilike koliko i jedna transplantacija bubrega, u prosjeku. Ako uzmete u obzir da su od navedenog broja dijaliznih bolesnika u RS, pojedini pacijenti na dijalizi već desetak godina, pa čak i mnogo duže, još lakše je izračunati da nakon te prve godine, sredstva koja bi se trošila za njihovo dalje dijaliziranje, ali sad zbog izvršene transplantacije više nisu potrebna, ostaju kao čista ušteda. Ostvareni pozitivian efekat je višestruk, a  osim što bi entitetski budžet bio puniji, dijalizni pacijenti više ne bi morali ići na dijalizu (ne bi se više ni zvali dijalizni, nego transplantirani) i što je najvažnije postali bi zdravi i ravnopravni članovi društva. Kao takvi, mnogo značajnije bi doprinosili stvaranju nove vrijednosti, a dodatna korist je ta, što bi sad već kao izliječeni i zdravi ljudi, izgubili status invalidnih lica. Time bi se ostvarile dodatne uštede u budžetu,  sredstvima koja su ranije odvajana za isplate mjesečnih invalidnina, istim tim osobama.

Može izgledati pretjerano, ali  sve gore navedeno, ipak stoji i tačno je do poslednjeg slova, a sporan je jedino onaj dio oko invalidnina. Jer da ima političke volje, a evidentno je nema, narodni poslanici bi digli ruke i izglasali zakon o transplantacijama organa, koji bi stvorio preduslove za izvođenje transplantacija u RS i BiH(posebno kadeveričnih) i od mrtvog slova na papiru, promijenio status u aktivnu primjenu u praksi. Istini za volju, entitetski zakoni u ovoj oblasti već postoje, koji prema ocjeni struke, čak nisu ni toliko loši. Njihova osnovna mana je ta, što su u praksi neprimjenljivi(neprovodivi). (Kako npr. organizovati rad transplantacijskog centra u RS, timova za eksplantaciju, a zatim i transplantaciju organa, ukoliko za tu namjenu u budžetu nisu planirana sredstva?) Problem je specifičan i složeniji utoliko, što se na pitanju dijaliznih pacijenata ne samo u RS, nego u cijeloj BiH, prepliću i suprotstavljaju medicina, tj. zdravstvena zaštita i čista politika. Pominjani zakon je potrebno donijeti isključivo na nivou BiH, jer krovna evropska organizacija Eurotransplant, bez koje je praktično nemoguće i zamisliti ozbiljnije iskorake u transplantologiji, želi saradnju sa samo jednim, krovnim (zajedničkim) tijelom, komsijom ili kako bi se već isto nazvalo. Postojeća dva ili tri tijela (ne smijemo zaboraviti Brčko distrikt), Eurotransplant ne prihvata kao partnere u eventualnoj, budućoj saradnji, jer njima je zamislite dovoljan samo jedan. I na tome je stalo. U međuvremenu, dijaliznim pacijentima ne preostaje ništa drugo, nego da se dijaliziraju ili da umiru, što se svakako polako, ali sigurno, na kraju i dešava.

Toliko o konačnom rješenju problema. Nažalost postoje neka neriješena pitanja, koja se i prije usvajanja, novog ili primjene postojećeg zakona, moraju riješiti, kako bi se olakšao život dijaliznim pacijentima u RS. Tu dolazimo do pitanja inavlidnina, odnosno statusa dijaliznih pacijenata u RS, koji sam svjesno, ali ne i bez razloga iskarikirao (sličan odnos prema ovom pitanju imaju i aktuelne vlasti). Naime, u svakoj od bivših jugoslovenskih republika, pa čak i u dijelu BiH, koji se zove Federacija BiH, dijalizni pacijenti imaju status invalidnih lica, na osnovu kojeg ostvaruju pravo na određena novčana primanja,tj. invalidnine na mjesečnom nivou. Samo u RS to nije slučaj. Dijalizni pacijenti, koji (za one koji nisu upoznati) tri puta sedmično, po četiri sata provode vezani za aparate, a nakon toga im svaki put treba još najmanje 24 sata da se oporave, (pa onda sve opet ispočetka), počesto izgledaju, a što je najgore i osjećaju se tako, kao da će svakog časa umrijeti. Posljedice višegodišnje dijalize su takve, da ove osobe u određenom broju slučajeva, teško mogu da se kreću bez invalidskih kolica ili tuđe pomoći. Međutim, sve to nije dovoljno, da bi ih zakon u RS tretirao kao invalidne osobe!? Uz to, njihova socijalna karta je katastrofalna, jer upravo zbog posljedica dijalize, ova lica ne mogu dobiti zaposlenje, a najčešće su bez ikakvih primanja. O izmjenama postojećeg zakona u RS, kojima bi se dijaliznim pacijentima priznao status invalida, a po istom osnovu i adekvatne mjesečne nvalidnine, govorilo se i juče u Doboju. Udruženje dijaliznih i transplaniranih pacijenata (ovdje nažalost valja primjetiti da je ovih drugih stostruko manje) RS, (UDTIHRS), sa podružnicama iz Prijedora, Banja Luke, Bijeljine, Zvornika i Istočnog Sarajeva, a u organizaciji Udruženja dijaliznih i transplantiranih pacijenata regije Doboj, (UDTIH Doboj) juče je u ovom gradu održalo radni sastanak, na kome su aktuelnog ministra zdravlja RS, Dragana Bogdanića, htjeli pitati za invalidnine, za mogućnost dijaliziranja van granica RS, zašto se odugovlači sa rekonstrukcijom Centra za hemodijalizu u Doboju, zašto ne radi transplatacijski centar dr. sc.med Milorada Grujičića u Banja Luci, zašto…? I pitali su, ali ne ministra Bogdanića, nego zaista šarmantnu doktoricu Jasminku Vučković, predstavnicu Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS, koja je došla da Bogdaniću prenese sve ono, što joj na sastanku kažu dijalizni pacijenti. Odmah, sutra ujutro!

Dr.Vučković je u svom obraćanju, konstatovala da je od septembra prošle godine, kada je zbog djelovanja na svoju ruku smijenjen Bogdanićev prethodnik, dr. Slobodan Stanić, (upravo zbog statusa invalida za dijalizne pacijente), upućivanjem ove populacije na komisiju za utvrđivanje invaliditeta, učinjen prvi korak od strane ministarstva, kao osnovni preduslov za dobijanje ovog statusa. Treba podsjetiti da je smjena ministra Stanića, obrazložena narušavanjem stranačke discipline i njegovim djelovanjem na svoju ruku, bez konsultacija sa premijerom i predsjednikom RS, u ovom slučaju i stranke kojoj pripada i to upravo nakon štrajka pacijenata, koji su u septembru 2013.godine, izašli iz dijaliznih centara Frezenijusa u Banja Luci i Doboju. Tada su pacijenti odbili da se dijaliziraju i zatražili da im se hitno prizna invaliditet, što je ministar u gotovo nevjerovatnom roku i odobrio. Tada se većem dijelu bh javnosti, pa i novinarima Otvorene mreže, (koja je o tome tada detaljno izvještavala, kroz emisiju Hrabri, ljudi, kroz Udri muški u jutarnjem programu TV Pink BH i Radio City Otvorena Mreža), u jednom trenutku učinilo da ima pravde i da je RS dobila normalnog ministra zdravlja, ali njega su još brže smijenili. Tu je nastao i ostao kratak spoj, status quo koji traje do danas.

U drugom dijelu sastanka govorili su : predsjednik UDTIHRS Goran Ljuboja, (25 godina na dijalizi), koji je kako je rekao, primjetio određene aktivnosti ministarstva, (u smislu prikupljanja procjena invaliditeta i sl.), od kojih dijalizni pacijenti u RS, ipak ne osjećaju nikakve konkretne promjene i rezultate. Ljuboja je najavio da će svi članovi UDTIHRS, ukoliko u narednih 15 dana, ne dođe do sastanaka sa ministrima Draganom Bogdanićem i Petrom Đokićem i dogovora na ovu temu, ponovo izaći u štrajk i odbiti dijaliziranje. Konkretne aktivnosti na ovu temu, bi prema njegovim riječima, trebalo da budu pokrenute u avgustu mjesecu, svakako prije početka oktobarskih Opštih izbora u BiH.

Potpredsjednica UDTIH regije doboj, Dragana Gligorić, rekla je u svom obraćanju, da bi se nastalo stanje dalo uporediti sa situacijom i protestima u Barceloni, kada su dijalizni bolesnici izašli u štrajk i za manje od sat vremena, dobili ispunjenje svih zahtjeva. Tako je nastao prvi, a sigurno i najbolji model transplantacije organa u Evropi, tzv. Španski model, koji su kasnije vrlo uspješno primjenili i naši susjedi Hrvati. Šta reći, kad je Hrvatska već 2012. bila vodeća zemlja svijeta u transplantacijskoj medicini, prema stopi darivalaca i transplantaciji organa s umrlih davalaca. ”Bravo i svaka čast, to treba reći našim zapadnim komšijama!”. Kako je Hrvatska uspjela napraviti ovako sjajne rezultate u transplantologiji? Hrvatska ima zakon tzv. pretpostavljenog pristanka, što znači da su svi građani Republike Hrvatske, mogući donori organa, ako se za života nisu tome protivili. Osobe koje ne žele donirati organe i tkiva trebaju popuniti Izjavu o nedarivanju, kod izabranog doktora medicine, primarne zdravstvene zaštite. Izjave o nedarivanju, upisuju se u registar pri Ministarstvu zdravlja. Ako se porodica umrle osobe izričito protivi darivanju organa, njihova želja se poštuje.

Ali vratimo se u Doboj, u RS. Dragana pripada dobojskom udruženju, koje važi za najaktivnije u RS i okuplja 233 dijalizna bolesnika. Pitanje invaliditeta je jako bitno, ali postoje i druga značajna pitanja, tvrdi Dragana, kao što je mogućnost besplatnog dijaliziranja van RS, prilikom odlaska na godišnje odmore, na ljetovanja i sl., što je trenutno samo nedosanjani san ovih ljudi. Pitanje svih pitanja, ipak je usvajanje zakona o transplantaciji na nivou države BiH, bez koga jednostavno ne može biti značajnijeg iskoraka u ovoj oblasti, međutim problem je kako kaže Dragana, to što je ljudski život jeftiniji i mnogo manje na cijeni, od predizborne priče o očuvanju RS. Treba jasno i glasno reći da ljudi, u ovom slučaju dijalizni pacijenti, još uvijek umiru za ideju, za priču o ugroženosti RS, koju oni eto svojom borbom za život, ponovo i na određeni način aktuelizuju.

Predsjednik Dobojskog udruženja, Željko Ristić, koji je već više od 10 godina na dijalizi, izrevoltiran odnosom prema dijaliznim bolesnicima i ličnim iskustvom za vrijeme majskih poplava, nakon kojih je dva mjeseca samo zbog dijalize, proveo u I.Sarajevu. “Sjedio, dijalizirao se ležao, sjedio, dijalizirao se, spavao, dijalizirao…i tako dva mjeseca, a prije toga još deset godina i ko zna još koliko”, pita se Željko? Odlučio je da krene u akciju, a slijediće ga i veliki dio njegovih prijatelja iz udruženja. Željko nam je rekao da je napravio “paket”, koji će otvoriti tačno na dan predizborne šutnje, kada političari neće moći da se oglašavaju. Detaljnije o sadržaju njegovog “paketa” nije htio da govori, međutim rekao je nešto još gore. Naime, finalni dio “paketa”, podrazumjeva, njegovo samospaljivanje, koje će kako sam Željko jednostavno kaže, od njega napraviti ili fukaru koga će prezirati, ili aktivistu i svojevrsnog heroja, koji se žrtvovao zbog budućih generacija. Ovako dalje jednostavno ne ide, kategoričan je Željko.

Sastanak je završio, kad je predstavnica ministarstva pojela supu i odrezak, a potom požurila da izbjegne brojne prisutne predstavnike novinarske velesile. Kako su kolege, a bilo ih je svega dvojica već uzeli izjave koje su im trebale,a  kraj sastanka ih nije zanimao, od predstavnika sedme sile, za izbjegavanje, ostao sam samo ja. Prišao sam direktno, predstavio se još jednom i ponudio svaku saradnju, a dr. Jasminka Vučković, mi je tada ljubazno izdiktirala broj svoje kancelarije, koji sam za sekundu i sam mogao naći na zvaničnom sajtu Ministarstva i uz pozdrav, odjezdila u pravcu Banja Luke. U njenoj tašni,  prema Banja Luci, otišao je i list papira, na kojem je pred stavnica Ministarstva zapisala ukupno pet zahtjeva, koji su ministru Bogdaniću, postavljeni na jučeranjem sastanku UDTIHRS u Doboju. Vi kad budete ovo čitali, da znate da je ministar već pročitao i odlučio ispuniti najmanje 3 od ovih pet zahtjeva. Ukoliko nije ili to ne uradi u narednih par mjeseci, a svakako prije izbora, dijalizni pacijenti u RS, odlaze u štrajk. Odlaze u svakom slučaju. I na kraju još jedna preporuka ministru, a to je da reaguje i da to bude na vrijeme. Ne mora toliko brzo kao što je npr. reagovala patrola MUP-a RS,  kada su zaštitari na obezbjeđenju Frezenijusovog centra za dijalizu u Doboju, prijavli da snimamo u blizini objekta. U roku od peta minuta, a moguće je da je čak i kraće trajalo, patrola se stvorila kod nas, a policajac korektno i uredno uzeo naše generalieje. U međuvremenu mi smo se odmakli 20-ak metara i snimili Željkovu izjavu, tako da se vidi i zgrada centra, (totalno stradao u poplavi, u procesu sušenja prostorija), ali i policajac koji ulazi u kadar i sluša razgovor. Sve mi to kasnije liči na stanje u nekadašnjoj Rumuniji, daleko prije pada Čaušeskua ili SSSR-u. Našeg snimatelja Dejana Cvijanovića, to je u jednom trenutku jako uzrujalo, pa je ušao u diskusiju s policajcima, a nervozu je smanjio nakon ponude, da u narednih 24 sata posjeti grad, počevši od zgrade CJB Doboj. Na kraju se ipak sve završilo, na obećanju da će tokom naredne posjete biti još prilika za bolje upoznavanje i tako…Prva aktivnosti koja bi trebalo da uslijedi nakon jučerašnjeg sastanka, jeste ostvarivanje kontakta i dogovor sa ministrima, što se očekuje tokom narednih 15 dana. Ukoliko do očekivana reakcija izostane i do dogovora ne dođe, sve su prilike da ćemo biti svjedoci „Dobojskog modela“, u priči o transplantologiji i dijaliznim pacijentima u BiH. ”Mi dijalizni smo svakako jednom nogom u grobu, a drugom stojimo na kori od banane, čekajući da se okliznemo“, rekao nam je na rastanku Željko Ristić, koji osim najavljenog samospaljivanja, kao jednu od opcija pominje i paljenje dijaliznog centra u Doboju. Štrajk, koji za ljude ozbiljno narušenog zdravlja, kao što je to slučaj sa dijaliznim bolesnicima, može značiti i njihov odlazak u smrt, sve je izvjesniji.  Na potezu su ministri u Vladi RS…