DOBOJ: Pedagogica čestitke otrgla od zaborava

Međutim, savremene tehnologije prekinule su tradiciju slanja i primanja istih, ali Miroslava Jerinić Đukić iz Doboja udahnula je novi život čestitkama koje izrađuje tehnikom motanja papira.

"Mi, koji se sjećamo čestitki iz onih naših dječjih vremena, volimo ih. Ja ih redovno pošaljem mojoj drugarici u Hrvatsku, kumovima u Beograd, sestri i sestrićima u Banjaluci. Potrudim se da ih pošaljem", ističe Miroslava, kojoj je ovo hobi.

Ona je zaposlena kao pedagog u Ugostiteljskoj i trgovinskoj školi, a za svojim radnim stolom nam je pokazala kako izgleda proces nastanka čestitke.

"Znači, potrebni su nam jedna motalica, makaze, papir i ljepilo. Najbolje je tečno, bijelo ljepilo za papir. U stvari, ljepilo je, što bi rekli, princ, kralj svega ovoga. Ako uzmete loše ljepilo, na kraju sve ubrljate. Početnik će sigurno ubrljati", priča Miroslava, koja se ovim hobijem počela baviti prije osam godina.

"Pošto se u Doboju vrijeme mjeri do poplave i poslije poplave, tako sam ja u ljeto 2014. otišla u Beograd kod kumova i, šetajući Knez Mihailovom, vidim da neki momak i djevojka nešto prodaju, nekakve divne sličice, čestitke, i da on nešto vrti u ruci i uz to hoda. Toliko je to bilo lijepo, a mene je bilo sramota da pitam šta je to, kako se zove. Kada sam se vratila, počnem da tražim na internetu, ali nisam znala ni šta tražim. I nekako, sigurno nakon dva-tri debela sata pretrage, pojavi se slika i piše kviling. Šta je kviling? E, pa, upravo to umjetničko motanje papira, ili umjetnost motanja papira, ili filigran od papira", pojašnjava Miroslava.

Uz malo spretnosti, sve što čovjek poželi može napraviti od papira, uvjerava Miroslava.

Kod nas ova umjetnost nije toliko zastupljena, pa se teže dolazi do repromaterijala i alata.

"Potrebne su igle motalice, koje su rasječene na vrhu, da bi se traka papira mogla provući. Ali sve se to može kada se hoće, pa sam prvi moj rad, kada sam probala da vidim da li ja to znam, motala na čačkalicu, pa sam onda pročitala da stvarno i može, treba biti malo domišljat i probati. Smota se papir u kružić, svakakvi oblici se mogu napraviti, papirne trake mogu biti širine od tri milimetra, pet, sedam milimetara, centimetar, to je uglavnom neki prosjek, ali mogu i šire. Zavisno od toga šta čovjek hoće da napravi, mogu se praviti i lutkice, 3D oblici", priča Miroslava te dodaje da je prvi komplet igala i papira dobila od kćerke koja ih je kupila u Bugarskoj.

Sjeća se i šta je prvo napravila.

"Od bijelog papira napravila sam neki cvijet, malo neobičniji, sa nekim viticama, i ja sam odmah otrčala mojoj mami, bez obzira što mi je bilo skoro 50 godina, da se pohvalim. To kod nje i dalje stoji", iskrena je Miroslava.

Motive pronalazi oko sebe, ali ideje, priznaje, pozajmljuje i sa interneta.

"Nikada to nije potpuno ista čestitka. Kao što ne znam napraviti dvije iste hurmašice, ne znam ni dvije iste čestitke, uvijek se u nečemu razlikuju. Motivi su od novogodišnjih, pa rođendanskih, pa čestitke za vjenčanja, krštenja", navodi Miroslava.

Ona dodaje da je pročitala da je ova umjetnost bila rasprostranjena tokom renesanse u Francuskoj i Italiji, odnosno opatice i sveštenici su tako ukrašavali samostane, jer je bilo jeftinije.

"Jednostavno su koristili zlatne listiće, što je bilo i mnogo jeftinije, i onda su tako pravili ukras. I poslije je to postalo moda, u visokim krugovima su žene tako ukrašavale namještaj. Iz Evrope je to prešlo u Ameriku. Ima ljudi koji se bave isključivo kvilingom kao umjetnošću. Ima divnih slika, ali to je sada neki viši nivo, to su ljudi umjetnici", kaže Miroslava.

Osim izradom čestitki, Miroslava se bavi i pravljenjem zanimljivih igračaka.

"Opet se vraćam u naše djetinjstvo. Ne mogu reći, nismo mi bili siromašni, ali nije se baš moglo puno kupiti. Mi smo gledali po katalozima, lutka Djed Mraz, ali onaj lijepi Djed Mraz sa krznom, pa još visok, to je nama bilo nedostupno. Jednostavno, nismo imali gdje kupiti, a ići u Trst da kupiš Djeda Mraza bilo je luksuz", prisjeća se Miroslava.

Na internetu je pronašla šablon i shvatila da izrada nije toliko komplikovana.

"U čarapu naspeš pijesak ili rižu, svežeš, malo brada. Dok sam našla krzno, hajde, skidaš sa starih kaputa. I eto, malo-pomalo. Meni je to simpatično, meni su zanimljivi patuljci. Ja sam uvijek voljela dječje priče te likove iz njih. E, sada, kažu gnom. Gnom je iz te skandinavske kulture, neki dobroćudni duh koji čuva kuću. I nisu oni samo za zimski period, prave ih, naravno, u svakom godišnjem dobu. Ako je jesen, onda su u nekim smeđim i zlatnim nijansama. A meni su simpatični. Probala sam i vidim da nije teško. Mogu se snaći, a prilično sam trapava, u mojoj porodici važim za trapavu. Mama i sestra fantastično crtaju, mama i sestra šiju. Ja sam znala da pletem, pa pomalo i da heklam. Počela sam jednog gnoma, pa sam napravila noge, tijelo i sada je trebalo skrojiti hlače. Uspjela sam ja skrojiti hlače, ali nikako ne mogu da pogodim veličinu. I to izgleda užasno. Ili su uske, pa ih ne mogu navući ili su ogromne, ali neću iz inata da odem mami da kažem da mi to uradi", ispričala je Miroslava.

Ona ističe da je podjednako ispunjava savijanje papira i izrada čestitki, kao i pravljenje igračaka.

"Ja sam srećna kada vidim da sam nešto uradila. Ono što žena radi u kući, to je uzaludan posao, to se nikada ne vidi, ali za ovo znam zašto sam sjedila i radila", iskrena je Miroslava.

Trenutno stanje na graničnim prelazima donosi Auto-moto savez Republike Srpske

Stanje na graničnim prelazima možete pratiti UŽIVO i putem aplikacije za Android Auto-moto saveza Republike Srpske!