Duboki očaj i krajnja izolovanost osoba koje pate od PTSP-a

Iako je od kraja rata u BiH prošlo skoro dvije decenije, veliki broj stanovnika suočava se sa posttraumatskim stresnim poremećajem. Prema podacima iz 2012. godine, u BiH više od 4.500 građana boluje od PTSP-a. Iako liječnici ne vole povezivati negativne društvene pojave, PTSP se često dovodi u vezu sa porastom depresije, nekontrolisanog ponašanja i samoubistava.

Nemili događaj koji je nedavno zadesio Banjaluku, kada je Željko Stojanović bacio bombu u autobus pun putnika i usmrtio vozača autobusa, pokrenuo je mnoštvo pitanja u javnosti.  Iako doktori ne mogu komentarisati Stojanovićevo psihičko stanje, jer ih obavezuje liječnička etika, mnogi građani se pitaju zbog čega se ovakve stvari dešavaju i da li je to povezano sa tramumom koju svi kao društvo nosimo iz posljednjeg rata? U nedostatku ozbiljnijeg socio-psihološkog istraživanja društvenih okolnosti u kojima živimo i adekvatnih terapijskih programa, ljudi su u dosta slučajeva prepušteni sami sebi. S tim u vezi, primijetan je i porast u prodaji antidepresiva.  

Fenomen o kojem cjelokupno društvo ne vodi dovoljno računa svakako je poremećaj PTSP od kojeg pati veliki broj građana BiH. Kako bismo pobliže objasnili sam fenomen PTSP-a, njegove simptome, kao i načine liječenja, razgovarali smo sa stručnjacima iz ove oblasti.

Psihijatri smatraju da poremećaj poznat kao PTSP (posttraumatski stresni poremećaj) počinje kao odložena ili produžena reakcija na stresni događaj ili situaciju (kraćeg ili dužeg trajanja) izuzetno prijeteće ugroženosti ili katastrofe, što može da izazove osjećaj patnje skoro kod svakog čovjeka. Prema riječima psihijatara, faktori rizika kao što su crte ličnosti ili raniji psihijatrijski poremećaji mogu sniziti prag razvoja ili pogoršati tok bolesti.

Nera Zivlak, načelnica Klinike za psihijatriju u Banjaluci, kaže da su tipični simptomi PTSP-a epizode ponovnog proživljavanja traume, zbog nametljivih sjećanja, snova ili noćnih mora koje se javljaju na istoj osnovi: osjećaj utrnulosti i emocionalne tuposti, odvojenosti od drugih ljudi, nereagovanje na okolinu, osjećaj nezadovoljstva, izbjegavanje aktivnosti i situacija koje podsjećaju na traumu.

“Obično postoji i stanje nervne prenadraženosti s pojačanom pažnjom, iznenadne reakcije uplašenosti i nesanice. Anksioznost i depresija su često udruženi s navedenim simptomima, a poremećaj počinje poslije traume sa latentnim periodom od nekoliko nedelja do više mjeseci. Tok PTSP-a nema izrazitu pravilnost, ponekad simptomi mogu nestati za nekoliko mjeseci, a ako traju od tri do šest mjeseci PTSP nazivamo akutnim. U  određenom broju slučajeva, bolest može da dobije hroničan tok, traje više godina, te izmijeni ličnost osobe i u tom slučaju se navodi druga dijagnoza trajne promjene ličnosti nakon katastrofičnog iskustva”, kazala je BUKU Zivlak.

Doktorica Zivlak napominje da PTSP nije poremećaj koji se javlja samo u ratnoj situaciji, već i u miru, usljed proživljavanja katastrofičnih situacija.

Njene riječi potvrđuju i mnoga istraživanja koja govore o tome da postoje i primjeri u kojima je PTSP od roditelja prešao i na njihovu djecu koja nisu direktno učestvovala u nekom ratno-traumatskom događaju. Podsjetimo da je prije nekoliko godina ovakvo ponašanja zabilježeno kod jednog dječaka u sarajevskoj opštini Stari Grad. Promjene u dječakovom ponašanju primijetili su nastavnici, nakon čega mu je ustanovljen transgeneracijski prenos PTSP-a sa oca na dijete.

Zolakova kaže da postoje ljudi sa ovim poremećajem koji nisu nigdje evidentirani, a ispoljavaju simptome bolesti. Kod ovih ljudi postoji strah od javljanja u psihijatrijske institucije zbog stigmatizacije, odnosno dobijanja etikete duševnog bolesnika.

“Liječenje PTSP-a podrazumijeva adekvatnu psihijatrijsku obradu i procjenu, nakon čega se pravi plan liječenja koji obuhvata psihofarmakoterapijski i psihoterapijski tretman. U zavisnosti od težine kliničke slike, pacijent se liječi u bolnici ili ambulantno. Podrška pacijentima oboljelim od PTSP-a trebala bi da bude jedan od zadataka lokalnih zajednica u kojima žive, s obzirom da nakon završetka tretmana liječenja u Klinici za psihijatriju ili psihijatrijskim odjeljenjima opštih bolnica, zdravstvene ustanove nisu više odgovorne za pacijente”, kaže ona i napominje da se oboljeli od PTSP poremećaja uključuju u svakodnevne životne aktivnosti u skladu sa procentom umanjenja njihove opšte životne sposobnosti, što zavisi od težine kliničke slike, postojanja drugih bolesti pored osnovnog oboljenja, toka i uspješnosti liječenja.
 
“Depresija se često javlja u kombinaciji s PTSP-om. Depresija kao samostalno oboljenje postaje jedan od vodećih poremećaja kada je u pitanju psihijatrijska populacija. Kada  je riječ o samoubistvu, ne možemo tvrditi da je povećanje stope samoubistava u skladu sa pojavom PTSP-a i posljedičnom depresijom. Samoubistvo je vrlo kompleksan fenomen i može biti uzrokovan različitom grupom psihijatrijskih poremećaja, ali i nekim drugim životnim okolnostima”, objašnjava ona.

Zivlakova savjetuje da se oboljelima od PTSP-a i drugih psihijatrijskih poremećaja može pomoći tako što će im se savjetovati da potraže odgovarajuću stručnu pomoć.

“Odlazak na psihijatrijski pregled nije sramota i neophodan je za sprečavanje pogoršanja kiliničke slike. Ukoliko osoba ne prihvata savjet, a izražava promjene u ponašanju, treba obavijestiti organizacije u lokalnoj zajednici koje mogu reagovati kao što su Služba hitne medicinske pomoći, policija, Centar za socijalni rad, Centar za mentalno zdravlje i koje mogu organizovati dovođenje takvih osoba na psihijatrijski pregled”, objašnjava ona.

Tihana Majstorović, diplomirana psihologinja iz Sarajeva, objašnjava da je PTSP anksiozni poremećaj, ekstremna reakcija cijelog organizma, i psihe i tijela, na ozbiljnu traumatsku situaciju u kojoj se osoba našla ili kojoj je prisustvovala, pri čemu je bila prisutna smrt ili prijetnja smrću, teškom povredom ili generalno ugrožavanjem integriteta osobe.

SIMPTOMI I TERAPIJA

Psihologinja objašnjava da simptomi PTSP-a traju duže od jednog mjeseca i dijele se u tri grupe: ponovno proživljavanje traumatskog događaja (u noćnim morama, prisilnim mislima, fantazijama koje opsjedaju osobu, može biti pojačano pri važnim datumima poput godišnjica); izbjegavanje podražaja vezanih za događaj, otupjelost emocija i reakcija (osoba izbjegava mjesto na kojem se događaj odigrao, ljude koji su povezani, blokira misli koliko god je moguće, mada se one često prisilno vraćaju – te se osoba kreće između prve i druge grupe simptoma, obje podjednako neugodne. U ovo spada i otupjelost, nedostatak  interesa za druge ljude i nemogućnost doživljavanja pozitivnih emocija), kao i pojačana pobuđenost (obično se poremeti san, osoba je uzbuđena, napeta, brzo i snažno reagije kroz strah i/ili ljutnju, stiče se dojam da je stalno pod pritiskom i spremna na akciju). Napominje da pored navedenih, uz PTSP se vežu i drugi simptomi poput anksioznosti, depresivnosti, bijesa, osjećaja krivice, lošeg funkcionisanja na poslu ili u privatnom životu.

Majstorovićeva napominje da prema podacima iz 2012. godine, u BiH više od 4.500 građana boluje od PTSP-a, a do sada ih je 1.400 izvršilo samoubistvo. Kaže da pri tome treba uzeti u obzir činjenicu da BiH nema adekvatne programe dijagnostike i pružanja pomoći za mentalna oboljenja, jer su kapaciteti Centara za mentalno zdravlje prebukirani, te da se za pomoć obraćaju većinom ljudi kojima je najteže, te je lako moguće da je ovaj broj i znatno veći, a da osobe nisu zabilježene u sistemu.

“Građani BiH su prošli kroz izuzetno težak period i kumulativne ratne traume, a pri tome u našoj kulturi briga o mentalnom zdravlju ne zauzima visoko mjesto, te pogođeni ljudi i njihove porodice ne znaju ni šta im se dešava, ni da li postoji pomoć za takvo stanje, ni gdje bi je mogli dobiti, te se zbog toga veliki broj njih ni ne obraća stručnjacima”, kaže psihologinja.

Majstorovićeva kaže da se u tretiranju PTSP-a često kombinuje medikamentozna terapija sa psihoterapijom. PTSP često ima svoju organsku osnovu, jer se hemijska ravnoteža u mozgu promijeni usljed intenzivnog lučenja hormona kao reakcije na stres, te se treba medikamentozno tretirati, ali to ne zamjenjuje psihoterapiju, koja je često grupna, jer se među osobama koje su prošle slične traume uspostavlja snažna veza, podrška i razmijevanje u tom kontekstu. Važno je tretirati i porodicu, koja je i sama pogođena stanjem oboljeloga, kroz porodičnu terapiju.

Na pitanje koliko se oboljeli od PTSP uključuju u svakodnevne životne aktivnosti, Majstorovićeva kaže da to može biti dio njihovog liječenja i tretmana, ali kada je PTSP u akutnom stanju, on obično rezultira povlačenjem od ljudi, nezainteresovanošću ili agresivnošću prema svijetu oko sebe.

“Osoba je usamljena, osjeća kao da je niko ne razumije, niti shvata u pravoj mjeri strahotu kroz koju je prošla, te se isključuje iz socijalnih odnosa. Uključivanje u socijalnu mrežu izuzetno je važno pri oporavku, ali to je teško očekivati od osobe koja nije tretirana i koja se nalazi u teškom stanju”, kaže ona.

PTSP, DEPRESIJA I SVAKODNEVNI ŽIVOT

Naša sagovornica kaže da PTSP statistički ima veliki komorbiditet sa depresijom, samoubistvom i alkoholizmom. “Mentalnom stanju građana BiH ni malo ne pomaže loša socioekonomska situacija zbog koje nisu u stanju zadovoljiti osnovne potrebe, a kamoli priuštiti sebi psihoterapiju, a ona opet nije pokrivena troškovima zdravstvenog osiguranja. Jedino ozbiljna akcija na sistemskom nivou u vidu psihoterapije bi mogla donekle promijeniti situaciju, ali to je nešto na čemu tek treba raditi”, kaže Majstorovićeva.

Ona je radila sa oboljelima od PTSP-a i kaže da se ova populacija najviše žalila upravo na teškoće u svakodnevnom funkcionisanju, osjećaj izolovanosti od porodice, za koju smatraju da ih ne razumiju dovoljno ili da oni sami nemaju dovoljno strpljenja za članove porodice. Imali su teškoće pri pronalaženju i zadržavanju posla, teškoće u koncentraciji, kao i narušeno fizičko zdravlje. Često su se obraćali stručnjacima, jer im je bilo teško kontrolisati svoju agresivnost i ljutnju, te su je usmjeravali prema najbližima. Majstrovićeva kaže da kada ste sa ljudima koji imaju PTSP zaista možete osjetiti njihov duboki očaj i krajnju izolovanost.

Građanima koji sumnjaju da oni ili neko iz njihove okoline pati od  PTSP Majstrovićeva preporučuje da ne kriju svoj problem.

“Nemojte da se stidite i ignorišete simptome, reagujte na vrijeme. Obratite se doktoru, centru za mentalno zdravlje, savjetovalištima, centru za socijalni rad, psihologu u školi, psihoterapeutima – ko god da vam je dostupan iz oblasti mentalnog zdravlja, sigurno će vas uputiti na pravu adresu. Ako se radi o nekome iz vaše porodice, pokušajte naći i neki vid podrške za sebe, jer ste sigurno već dosta propatili. I nemojte se osjećati krivim. Za to stvarno nema razloga. Budite dovoljno hrabri da kažete sebi da vam treba pomoć”, zaključuje ona.

Stručnjaci smatraju da je veliki problem to što se osobe zbog bojazni od društvene stigme rijetko odlučuju na liječenje. Teška ekonomska situacija dodatno pogoršava situaciju mnogih oboljelih koji se zbog neliječenja i nerazumijevanja okoline sa traumama suočavaju cijeli život.

Autor: Maja Isović