IN MEMORIAM: Goran Stojić 1961-2019

Naravno, i da sam htio, Gorana Stojića Stoju nisam mogao zaobići. Jer, u toj zlatnoj generaciji Stoja je bio jedan od onih za koje bi se moglo reći da su prednjačili. Njegov raskošni talenat doveo ga je u poziciju da su od njega zazirali odbrambeni igrači, a napose golmani vrhunskih jugoslavenskih klubova. I ne samo oni. Njegove kontre, cepelini i šutevi iz mrtvog ugla izbezumljivali su golmane. Nadavao se Stoja golova i Bašiću, i Veliću, i Dizdaru i mnogim drugim vrhunskim golmanima. Šteta je, prava šteta što je na Stojinoj poziciji istovremeno igrao Mile Isaković, legendarno lijevo krilo šabačke Metaloplastike i standardni jugoslavenski reprezentativac. Da nije bilo tako, bio bi Stoja, vjerujem, standardni reprezentativac Jugoslavije. A možda je njegova nesreća bilo i to što nije igrao u nekom klubu većeg kalibra od Sloge. Ali, u jedno sam posve siguran: ime Goran Stojić ostaće zlatnim slovima upisano u istoriji dobojskog sporta uopšte.

A šta je to što je krasilo ovog momka izvan igrališta? Skromnost i pristojnost bile su njegove vodilje. U ono doba kada sam bio predsjednik Sloge, bilo mi je najlakše naći zajednički jezik upravo sa Stojom. Iskreno to kažem. Nikakvih posebnih zahtjeva u vezi svog statusa on nikada nije imao, za razliku od nekih igrača, čak i onih osjetno slabijih igračkih kvaliteta. Narodski rečeno, Stoja je bio „kao curica“. Od milja sam ga, ali samo kada smo bili sami, tako i oslovljavao. Tako je bilo i u avgustu prošle godine prilikom susreta Slogaša, kada smo se, nakon četiri godine, ponovo sreli.

Posljednji dan mog tadašnjeg boravka u Doboju iskoristio sam da se nađem sa Stojom. Za mene neočekivano, „otvorio“ mi je svoju dušu, ipričavši mnogo toga što ni slutio nisam. Bio sam iskreno dirnut onim što sam iz njegove priče zaključio. A moj zaključak je bio: tog čovjeka život nije mazio. Naprotiv, šibao ga je sa svih strana.

Kada smo se, uz snažan zagrljaj, opraštali, rekao sam mu: „Curice, vidimo se u avgustu iduće godine u Doboju na drugom susretu Slogaša. A dotle, čuvaj mi se“. Čvrsto me je stisnuo, ne rekavši ništa. Odlazeći, okrenuo sam se, a on je gledao za mnom i mahnuo mi rukom. Ko bi mogao pomisliti da će to biti moj posljednji susret s njim, moj oproštaj od Stoje, čovjeka duboko usađenog u moje sjećanje.

Sada, kada ga više nema, osjećam neizmjernu tugu i neku veliku prazninu, koja će, bojim se, ostati sve dok i ja ne odem s ovog svijeta. Siguran sam, tugu i prazninu osjećaju i njegovi rukometni obožavaoci, njegovi prijatelji, njegovi klupski drugovi i njegova dalja i bliža rodbina... Tuguje sada, rekao bih, i cijeli Doboj, jer Stoja je bio ljubimac ovog grada. A za djecu Gorana Stojića, kćerku i dvojicu sinova blizanaca, očeva prerana smrt nenadoknadiv je gubitak. Suosjećam u vašoj boli, draga djeco.

A tebi za ispraćaj, Gorane moj dragi, upućujem jedno veliko hvala za sve ono što si dao za rukomet Doboja, Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Počivaj u miru Božjem, prijatelju moj. I znaj, ljudi umiru tek kada ih svi zaborave. A tebe nikada zaboraviti nećemo.

Malmö, 27. janura 2019. godine

REUF JAKUPOVIĆ, bivši predsjednik RK Sloga Doboj – sada nastanjen u Švedskoj