PRIČE SA SELA: Minuli praznici i slave u Osječanima (FOTO)

U Osječanima su najbrojnije slave Nikoljdan, Ignjatdan, Jovanjdan, Simeondan, i naravno proljećni Sveti Đorđe. Ima i drugih, ali u manjem broju, ima presluga, a sa ratom i doseljenim narodom stigle su i selo obogatile neke nove slave. Posne su gledano sa aspekta pripreme zahtjevnije i glavobolja za domaćice, ali i tu se domaćice snalaze i pokazuju vrhunska umijeća. Narod svejedno voli ići na slave, i ići će nezavisno od toga da li je slava posna ili mrsna.

Ozbiljan slavski period kreće sa Svetim Nikolom. U Osječanima Svetog Nikolu slave brojne porodice i to je najbrojnija slava. To je svetac zaštitnik: Blagojevića, Milićevića, Urumovića, Skopljaka, Blesića, Markovića, Marića, Lukića, Mišića, Gojkovića, Simića... Taj zgusnuti period slava će se definitvno završiti sa Svetim Simeonom. To slave Bukejlovići, Mićići, Miljanovići, Jaćimovići...

U dane socijalizma, krsne slave su bile anatemisane od strane Komunističke partije. U čitaonici Doma kulture u Osječanima pljuštale bi kritike onim članovima Partije koji su slavili ili išli na slavu. Partiji uvijek neko javi. Optuženi su se pravdali da im zapravo slave stari roditelji, da to tek onako čine, da ne prekađuju ali eto slave, da svijeća nije gorjela cijeli dan. Morali su lagati i spašavati glavu od partijske anateme i kazne. Doduše, samo je pop Predo i Gospod Bog znao ko prekađuje a ko ne. No vrijeme te partije je prošlo, sad su neke druge partije, one dozvoljavaju da se slavi, i sasvim drugačije rade, kritikuju i kažnjavaju.

Riba je ove sezone bila skupa – devet maraka. I tu nema vrdanja. U stara vremena prošlog vijeka, narod se dovijao tako da je na Bosni lovio ribu. Posebno su u tome bili vješti mlinari. No u ova doba, nema vam druge, pare u džep pa po ribu, birajte, Boća, Božidar, Refa. Ili u Doboj. Znate već otprilike ko vam dolazi, koliko ste uzajmili, koliko ste kupovali prije i onda debelog šarana na vagu. Može malo i suvog oslića, a oni koji elitnije slave izvolijevaju sa pastrmkama, somovima i drugim finansijski zahtjevnijim ribicama. To je više da se zna ko je ko. Nekad je riba bila u rangu prasetine. Sada ni blizu. Al' šta ćemo. Ne slavi se slava svaki dan.

Osječani su odvajkada po shvaćanjima bili napredno selo. Teror sa zdravicima koji postoji u drugim selima dobojskog kraja u Osječanima ne postoji. Možete mirno i ležerno da pijuckate svoju rakiju kako vam je volja. A rakija u Osječanima – lijek. Posebno ako je od Milana Blesića, Janka Janjića ili Luke Pejića. A taj primitivni, i realno teško shvaćeni teror sa zdravicama kojim se u nekim selima kobojagi iskazuje poštovanje, dokazuje snaga, muškost, komira i domaćine i goste. „Petlja“ udara k'o malj. Bujica promila iz čaše ulazi i u tabane a kamoli u krv. A milicija opet vreba na svakom koraku. Ali Srbin to hoće i šta ćeš mu.

U Osječanima nema još jednog čudnog običaja koji postoji u drugim selima našeg okruženja, a to je slavljenje „uoči slave“. Taj običaj opravdava se time što onda gosti mogu stići na više slava. Čudna li razloga. Domaćice posebno obožavaju taj običaj. Zabavno je vršiti pripreme za sutra, služiti goste, prati suđe, veseliti se… Pa sutra sve isto, ali s’ tom razlikom što su ukućani mrtvi umorni, bauljaju po kući podbulih očiju od nespavanja, a slava zapravo tek počinje, i prvi gosti dolaze i nazivaju „Pomoz Bog domaćine, srećna slava...“

Ne, u Osječanima toga nema. Gostoljubivosti ne manjka, ali u dva dana. Slava i pokajanje. Svoje kapacitete (grlo i stomak) u Osječanima popunjavajte po vlastitoj želji, bez terora. Uvažavamo običaje drugih sela, i onih koji su izuli opanke, obukli cipele, pa samim tim postali otmjena gradska gospoda, pa to elitno, gradski, dostojanstveno u stanovima i dalje čine. Braćo Srbi slavite i pijte kako hoćete, u Osječanima slavi se ovako.

U periodu praznika, i velikih svetaca koje slavi cijelo selo (Badnji dan, Božić, Pravoslavna nova godina), slavi se dosta bučno, što baš i nije po crkvenim kanonima. Muzika „do daske“, pa neizbježne petarde i pucnjava. I za gluve bude prebučno. A uz granice Parohije Osječani su i dva džemata, Sjenina i Kotorsko. I oni nastoje valjda da uveličaju slavlje komšija, pa se aparatura ozvučenja na minaretima u vrijeme pravoslavnih praznika pojačava „do daske“ tako da na Orozovića brdu, koje je daleko od granica sela, dopire molitva sa udaljenih minareta.. Komšijski začin prazničnom slavlju u stereo varijanti. To je redovno za praznike i Osječanci bi bili zabrinuti za zdravlje komšija da to izostane.

U svijetu je poznata tolerancija i ljubav naših naroda. Vjerovatno i Srbi tako nešto čine komšijama. Razmjena čestitki. No, nema ljutnje ni incidenata. Bratski su to narodi.

Ove godine na pokajanje Svetog Simeona dolaze i izbori. Dan prije uz slavsku svijeću, gulaš i finu koricu sa pečenja, prebiraće se i politika. Poneko i vrbovanje. Doduše sve je više domaćina koji o politici na slavi ne daju ni progovoriti. Kažu to je skrnavljenje slave. A i zato što gosti znaju onako fino demokratski zakrviti, i da nije svijeće ispred njih, Bog zna šta bi bilo. Narod naš. Al' opet, nema slavskog stola da neko o tom ne zucne. Hajd zabrani čovjeku da diše.

Uskoro će februar. Pomalo krenu i neki radovi. Nije ni loše. Treba ući u borbu sa nagomilanim holesterolom, trigliceridima, šećerom, i umjesto rakije u jetru uljevati sirtku. Doktori nas prepadaju sa nekom cirozom. Gugl kaže da je gadna stvar. Ipak treba se čuvati. Sve to da ne bismo umjesto sljedećeg slavskog prekađivanja otišli crkvi prije, u društvu popa drugim poslom. Gluvo bilo. A dobro bi bilo i daće Bog, da i sljedeći slavski ciklus i praznike dočekamo živi i zdravi.

Fotografije ovogodišnjeg Badnjeg dana, te slava kod Zlatana Đurića, Alekse Mijatovića i jedna arhivska „zateglog“ društva kod Dragana Ristića.