DOBOJ: Lovačka priča iz Osječana (FOTO)

Prvi dan odstrel ove rijetke zvijeri izvršio je Mihajlo Marković, predsjednik lovačke sekcije. Onako, po službenoj dužnosti, za primjer članstvu. A drugi dan lovci su ponovo organizovali akciju na ove predatore, i ponovo uspjeh. Prvo je šakala koji se iznenada pojavio „načeo“ Mladen Vasiljević, ali ipak ovu rijetku zvijer sigurnim okom i rukom dokrajčio je Slobodan Lazarević. Naravno prije samog lova njihov šef im je saopštio da se taj dan lovi canis aureus, šakal, i tek onda je kreno lov i odstrel. Sve po pravilima lovstva.

Ovaj uspjeh lovaca nije slučajan. Prije par mjeseci su u jednom danu ubili četiri divlje svinje. Smirenu ruku i sigurno oko su imali: Miloš Tomić, Aleksa Mijatović, Željko Milošević i opet pomenuti Mihajlo Marković. U medjuvremenu bilo je tu još „sitnijih“ odstrela, pa sve to zaslužuje da se napiše koje slovo o ovoj sekciji.

Kako su lovci sami po sebi ćutljivi i ne vole se hvaliti svojim uspjesima, bilo je teško doći do njihove izjave i do prave lovačke priče, te se navodi iz ovog teksta temelje na uvijek pouzdanim i provjerenim seoskim pričama, kao i na fotografijama, koje lovci onako stidljivo i bez želje da se eksponiraju stavljaju na fejsbuk. Pa kome zapne za oko zapne.

Lovačka sekcija u Osječanima broji pedesetak lovaca. Karakteriše ih veliko drugarstvo i stalna druženja. Složni su u svim akcijama, pa su tako sebi napravili veliku i lijepu lovačku kuću na Drijenovima, koja dominira cijelim krajem. Kuća je uređena i prepuna je trofeja.

Na tavanu su i kreveti, kao višenamjenska potreba. Zna lovački život biti težak i naporan. Ponekad imaju i goste. Nije to baš sve kako selo misli.

U svom štabu lovci se sastaju i dogovaraju o budućim akcijama, vrše analize završenog lova, a često je nesebično ustupaju i drugim udruženjima za sastanke i druženja. Često iz nje dopiru akordi muzike. A da lovci ne bi gladovali i žeđovali tokom takvih dugih i iscrpljujućih sastanaka, okrene se na ražnju jedno ili dva malena prasecenta od 30 – 40 kg i popiju 3-4 gajbice piva, uz još neke prehrambene sitnice, i alkoholne derivate. To se čini samo u lovačkoj kući, u lovu je već druga priča i alkohol se zbog bezbjednosti na licu mjesta uništava. Kako je lovačkoj kući od komšiluka najbliže groblje, do sada nije bilo primjedbi na buku. Vjerujemo da neće ni biti.

Lovci su veliki zaljubljenici u ovaj sport. Naravno kao i u svakom sportu, da bi bili uspješni imaju i veliku podršku svojih porodica. Posebno supruga. Istina, suprugama nije baš drago što oni vikend po vikend odvajaju za lov, ali vremenom nauče i shvate da se tu ništa ne može izmijeniti. Ali kada je u pitanju nabavka opreme tu je već druga priča. Nabavka novog kera, karabina, bokerice ili sada aktulne petometke zahtijeva značajnu sumu, pa to ženski mozak sam po sebi konvertuje u niz kućnih potreba. Žena počne sa ubjeđivanjem, uključi ponekad i suze i druge alate, završi na kraju i sa kletvama, no lovac ostaje uporan. Kućni budžet se prazni obično do dna, i poprima stanje kao u ministra Tegeltije, stim što u ovom slučaju domaćinstvo nema mogućnosti emitovanja trezorskih zapisa. Ali zadovoljstvo koje lovac ima kad mu u ruci bljesne novo oružje, nema cijenu. A kućni mir se svejedno opet uspostavi.

A kada smo već pominjali odstrel četiri svinje u ataru sela Čivčija, valjda oni zlobniji, kažu da su nepovjerljiviji mještani na vijest da je krdo svinja odstrijeljeno, odjurili kućama, vabeći za svaki slučaj svoje svinje, da provjere da li su sve u svinjcu ili toru. Jer vijest je sama po sebi ipak prejaka - četiri svinje. Naravno to su mogli činiti samo oni koji ne poznaju pomenute momke. Ali treba ipak navesti da su se svinje opustile i potcijenile lovce, i to su platilie svojom svinjskom glavom. Jer na bliskom lokalitetu lovci i svinje su prethodno imali okršaj, i svinje su i pored sile ispaljenih metaka otišle svojim putem. „Pogon“ je odradio svoje i neki su bili mokri do gole kože, ali strijelcima nije bio dan, pa je brižljivo spremljeni plan propao. Ali samo do narednog, već pomenutog slučaja, i lovci su za revanš uzvratili žestoko.

No, šta bi selo bez lovaca. Predatori su se u prirodi osilili i namnožili, a imanja sve više zarastaju i živice imaju tendenciju dolaska pod prozore, pa da nije lovaca, lisice bi hladnokrvno mogle čerupati koke nasred dvorišta, divlje svinje bi ubirale kukuruz umjesto šenpeterovih berača a šakali bi dolazili u redovnu posjetu ovčicama. Ali Osječani imaju svoje lovce, pa i kad se našalimo na njihov račun, ipak se u cjelini gledano ponosimo njima.{gallery}dobojNEWS/sport/lov_ribolov/lov/2018/lovci-lu-fazan/Lovacka-prica-iz-Osjecana:::0:0{/gallery}