DOBOJ: Ljuti neprijatelji ponovo u Vozući (FOTO)

Međutim, istorija je htjela drugačije, jer je sam plato ove kote, neveći od hiljadu kvadratnih metara, tokom rata bio poprište ogorčenih borbi VRS i ARBiH za svaki milimetar zemlje. Razdaljina između rovova dvije suprstavljene strane kretala se od 10 do 15 metara.  Zbog te blizine, promatrati svog neprijatelja bilo je moguće samo kroz periskop, a da su borbe na ovom brudu poprimile epske razmjere svjedoči, iako ne postoji tačan, broj od 200 do 300 poginulih boraca na obje strane i nekoliko stotina ranjenih.

Na istom ovom mjestu 20 godina kasnije, tačnije 7. jula ove godine, Centar za nenasilnu akciju – Beograd/Sarajevo (CNA), zajedno u saradnji sa boračkim organizacija iz Doboja i Zavidovića, organizovao je okupljanje veterana i bivših neprijatelja iz VRS-a i ARBiH. Ovom događaju su prisustovali i veterani HVO-a, ali i veterani iz Hrvatske i Srbije, odnosno bivši pripadnici VJ Hrvatske, VJ Srbije i JNA.

Veteran ARBiH Asim Pralić koji je proveo rat na ozrensko-vozućkom ratištu, objašnjavao je važnost pomenute kote za dalji tok razvoja rata iz perspektive ARBiH. Prema njegovim riječima, Kotu 715 su branili svim sredstvima, jer, jednostavno „nije više postojao niti jedan objekat te vrste koji bi nam omogućio efikasnu odbranu slobodne teritorije općine Zavidovići”, zato što su druge kote poput 645 (Blizna) zapadno, i 619 (Vijenac) istočno od 715, već bile pod kontrolom VRS.

Bivši borac VRS Ninko Đurić koji je, tokom operacija „Uragan” i „Farz” ARBiH i odreda El Mudžahid mjeseca septembra 1995. godine, bio zarobljen od strane Trećeg korpusa i odveden u zarobljeništvo gdje je proveo 7 mjeseci odnosno 129 dana u tamnici, istakao je da je Kota 715 bila iznimno važna zbog održavanja komunikacija opkoljene Vozuće sa ostatkom Ozrena i Dobojom. Naglasio je da su na ovom mjestu poginuli najhrabriji, te da su, takođe, oni koju su danas ovde, veoma hrabri. Jer ako očekujemo da budemo uvažavani i mi moramo druge uvažavati. Uputio je apel svim instutucijama i osbama, koje možda nešto znaju o mjestu stradanja mnogih vojnika VRS koji se formalno još uvijek vode kao nestali, da obavijeste nadležne ustanove o tome.

Danas se svake godine 28. juna bivši pripadnici ARBiH iz Zavidovića, Maglaja, Žepča i Zenice okupljaju na ovom mjestu kada se organizuje manifestacija „Junski dani otpora – Kota 715”, u znak sjećanja na 28. juni 1994. godine kada je VRS „izvodila veoma žestoke napade” na ovu kotu. Veteran Amir Mujkić je kazao da je njihova namjera da se ovaj plato vrati u prvobitno stanje, tj. da se iskopaju tranšei VRS i ARBiH i da ovo postane jedan memorijalni kompleks. Kaže da postoji u planovima da se boračkim organizacijama VRS omogući da na ovom mjestu podignu spomen obilježije svojim poginulim saborcima da bi im se mogle odavati posthumne počasti, nada se da će ovaj cilj uspjeti ostvariti neke naredne generacije, a volio bi da to ipak urade generacije kojima i sam pripada.

Na kraju posjete ovoj koti, kod spomenika koji su podigle boračke organizacije iz Zavidovića, veterani su položili vijence u znak sjećanja na sve one koji su tu poginuli bez obzira na kojoj strani.

Slika 1: spomenik na Koti 715

Polaganje vijenaca u Zavidovićima kod centralnog spomenika u centru i u dvorištu katoličke crkve Sv. Josipa

Ništa manje važan detalj u pohodu ove mirovne ekspedicije nije bilo ni to da su se ovoj grupi veterana u ovom pionirskom poslu izgradnje i učvršćivanja mira pridružili sveštenici tri najdominantnije religije u Bosni i Hercegovini.

U centru Zavidovića, poginulim borcima ARBiH, policije, teritorijalne odbrane i civilima, na spomeniku koji simbolizuje slomljeno krilo uklesano je 1115 imena ljudi iz Zavidovića, Žepča, Zenice i drugih mjesta koji su tu poginuli.

Enes Bajrić, bivši oficir ARBiH, kazao je da ovakve inicijative bude optimizam kod njega, te da bi trebalo nastaviti sa ovakvom praksom. „Svi mi danas okupljeni odali smo počast svima koji su stradali na ovom području, poslali smo poruku ohrabrenja svim majkama, kćerima i sinovima koji su izgubili najmilije. Pridružujem se apelu da se pronađu nestali kako bi porodice pronašle utjehu i sahranile najmilije. Nama je živjeti zajedno, meni je ovo prvi sličan susret, jučer sam s nekim ljudima popričao i to mi je bilo značajno jer ja znam kako je bilo meni, ali me zanima i kako je bilo onima protiv kojih sam se borio u tom ratu. Ako sjedimo samo u svom toru i ataru onda mi samo znamo onu istinu koju želimo čuti. Razmjenom iskustva nadamo se da ćemo olakšati onima koji dolaze iza nas da zajedno žive s boljim razumjevanjem”, izjavio je Bajrić.

Slika 2: imam Izet efendija Čamidžić, župniko Miro Bešlić i paroh Zoran Živković ispred centralnog spomenika u Zavidovićima „Šehidi poginuli branioci i civilne žrtve odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1990-1995 na prostoru općine Zavidovići” Izvor fotografije cna.org

Nakon centralnog spomenika u Zavidovićima, grupa se uputila u dvorište crkve Sv. Josipa u Zavidovićima, tu je lokalni župnik održao govor i molitvu ispred spomenika poginulim borcima HVO-a. Mirko Zečević-Tadić, bivši pripadnik HVO, smatra kako je sama pojava grupe veterana iz pet različitih vojski iz BiH, Srbije i Hrvatske dovoljna poruka mladima kako rat nikada nije prihvatljivo rješenje.

Polaganje vijenaca u dovrištu pravoslavne crkve Sv. Đorđa u Stogu nadomak Vozuće i ispred porte ostataka srednjovijekovnog manastira Udrima

Neposredno prije parastosa, i polaganja vijenaca, bivši pripadnik Četvrte ozrenske lake brigade i borac VRS-a koji je nekoliko puta ranjavan na vozućkom ratištu, Zoran Blagojević je svim prisutnim se zahvalio na dolasku i dao osnovne informacije o zločinu koji se tu desio.

„Septembra 1995. godine na ovim prostorima vođene su žestoke bitke, sa istočne strane nadirao je Treći (tuzlanski), a sa zapadne Drugi (zenički) korpus ARBiH u čijem sastavu je djelovao i odred El Mudžahedin sastavljen od islamsko-arapskih boraca. Prilikom te akcije, popaljeno je oko 30 srpskih sela, protjerano oko 1920 porodica ili 7680 članova, poharani su manastir Vozućica i ova crkva Sv. Đorđa. U tom momentu, dakle 10. septembra 1995. godine, poginulo je 459 pripadnika VRS. Tačno 412 pripadnika VRS su nestala, 283 je naknadno identifikovano, a za njih još 129 se ne zna. Nakon rata, ovdje je pronađena msovna grobnica u kojoj je bilo zakopano 21 tijelo, od toga je 17 njih bilo bez glava. S obzirom da su ovde svi veterani, iz različitih vojski, odluka da se oda počast svim žrtvama je veoma dobar gest. Ipak, to nije dovoljno, jer je neophodno da se pronađi ostali nestali i procesuiraju oni koji su za to odgovorni” objašnjava Blagojević.

Na kraju ovog puta, na 13. kilometru uz rijeku Gostović, kod ruševina srednjovijekovnog manastira Udrima (srušren prije poslednjeg rata), tj. na neobilježenoj lokaciji gdje su tokom rata pripadnici El Mudžahida uspostavili zatočenički kamp, odata je počast Srbima koji su tu nastradali i bili mučeni. Zoran Blagojević je ponovo uzeo riječ i obratio se pristunima, objasnio je da je između Kote 715 i Stoga bio zarobljen jedan broj civila, tri žene i oko 50 pripadnika VRS koji su tokom septembarske ofanziv e ARBiH činili linije odbrane Vozuće. Pored toga što su nekim zatočenicima „odsijecane glave”, takođe su mučeni na razne načine, a jedan od načina je bio da se vežu lancima i tako ulančeni tjeraju da se penju uz ove strmine – kazivao je blagojević te pogledom i rukom pokazivao oštre obronke kanjona riječice Gostovića.

Slika 3: polaganje vijenaca kod manastira Udrima (bivši mudžahedinski kamp); veteran ARBiH Enes Bajrić, gradonačelnik Doboja gospodin Petrović Obren, veteran VRS Zoran Blagojević i ispred CNA Nedžad Horozović (od lijeve na desnu stranu); izvor fotografije cna.org

Motivi organizatora ovog događaja

Pored CNA, na čijem sajtu u samom zaglavlju stoji „gradimo mir, prelazimo granice, učimo iz prošlosti”, a sa čime se ja u suštini slažem… Jer, kao što se mir „cigla po cigla” može rušiti, čemu smo mi početkom ’90. godina svjedočili, kada je na jednu otrovnu riječ mržnje ispaljeno deset otrovnih riječi, što je društvo i državu na kraju uguralo u „spiralu nasilja”. Treba još jednom napomenuti da su organizaciji doprinjeli veterani boračkih organizacija koje njeguju tradicije različitih oružanih formacija koje su prije 25 godina ratovale jedna protiv druge.

Potpisniku ovih redova, iako je rođen sredinom 1991. godine u osvit rata, sama pomisao da na istom mjestu prisustvuje sa bivšim pripadnicima vojski koji su ratovali protiv mog naroda, stvarala je jedan osjećaj nelagode. Ipak, ruku na srce, trebao bih priznati, uzrok te nelagode nije bilo toliko prisustvo tih veterana ili spoznaja da je neko i u ime srpskog naroda prema nekom počinio zločin, koliko sam čin prisustovanja jednom takvom događaju koji na neki način pretstavlja prećutno priznanje te činjenice u lično ime koja se u vlastitom nacionalnom habitusu veoma lako može protumačiti na maliciozan način.

Adnan Hasanbegović ispred CNA, a i sam učesnik rata i veteran ARBiH, kaže da je jedan od ciljeva svakako „želja da našoj djeci ostavimo sjećanje na rat koje nas neće ponovo dovesti do nekih novih ratova”. Ja bih ovde parafrazirao gore pomenutog Ninka Đurića, koji je komentarišući sve ovo, rekao da normalni ljudi konflikte i nesporazume rešavaju dijalogom, a ne puškom. Upravo, ovo je poenta. Kao region koji je uvijek proizvodio mnogo više istorije nego što je mogao da artikuliše, a za ovu tvrdnju u prošlosti moglo bi da se pronađe mnogo primjera, prvo što moramo naučiti jeste da možemo da se neslažemo oko mnogih pitanja ali da to ne može i ne smije biti prepreka za normalan život.

Cijeli dan družio sam se sa veteranima, slušao njihove razgovore i iskustva, i posebno što je ostavilo utisak na mene – je to što oni nisu jedni druge osuđivali zato što su pošli u VRS, ARBiH ili HVO. Niko nikome nije pokušavao nametnuti mišljenje ili ga ubijediti u ispravnost ciljeva kojima je u ratu težio odnosno u neispravnost ciljeva onog drugog. Jasno se vidio visok stepen uvažavanja i pokušaj da se cijeli problem sagleda iz perspektive onog sa suprotne strane.

Zajednički zaključak je bio da niko od njih nije uzeo pušku u ruku zato što je želio ili što mu se ratovalo. Mislim da kada pričamo o ratu, moramo ovo imati na umu.