DOBOJ: Ništa od obnove Prisada
- Autor Arnes Grbešić RSE
- 10 Komentara
Stanovnici dobojskog prigradskog naselja Prisade koji danas žive u susjednoj Hrvatskoj, obišli su ovih dana rodni kraj koji još izgleda sablasno iako je rat u Bosni i Hercegovini završen prije skoro 21 godinu.
Odali su i počast ubijenim mještanima Prisada koji su ostali u svojim domovima nakon što su srpske vojne i paravojne formacije okupirale Doboj početkom maja 1992. godine
Među stotinjak nekadašnjih stanovnika naselja Prisade koji su obišli ruševine kuća u kojima su živjeli bio je i Drago Vrkašević. On ima 51 godinu i živi u Zagrebu. Kaže da ovo naselje koje je šest kilometara udaljeno od centra Doboja izgleda sablasno i tužno.
"Ali, opet se obiđe rodno mjesto, da se ne zaboravi, da se koliko-toliko podsjetimo na te naše dane iz mladosti, škole, posla. Bilo je lijepo živjeti ovdje. Žal za ovim još uvijek ne prestaje", kaže Vrkašević.
Pored uništene i opljačkane kuće, Vrkašević priča da je više puta podnosio zahtjeve za obnovu. Dodaje da je posljednji put prije dvije godine dokumentaciju poslao nadležnima u Sarajevu.
"Nekoliko smo puta predavali. Nikad niko ni odgovor nije poslao. Uvijek pred neke izbore se jave nekakvi i kažu 'biće obnova'. Prođu izbori i opet poslije četiri godine pokreće se akcija obnove i ništa", ističe Vrkašević.
Konkretnu pomoć nakon podnošenja zahtjeva za obnovu porušene kuće nije dobio ni Vinko Petrović. I on danas živi u Zagrebu.
"Bilo nas je osmero djece. Odselili smo odavde svi. Tražio sam obnovu dva puta. Nisam ništa dobio. Poslao sam u Zagreb, u Radničku 22. Odbili su. Poslao sam u Sarajevo sve papire, što god su tražili. Ništa nisam dobio. Odgovor sam dobio da su dobili, ali od obnove nema ništa", navodi Petrović.
Sredinom 1992. u Prisadama je potpuno uništeno oko 150 kuća od kojih je do danas tek desetak obnovljeno.
Predsjednik udruženja "Naše Prisade", Ante Babić, kaže da se ljudi koji podnose zahtjeve za dobijanje pomoći radi obnove porušenih domova nalaze u apsurdnoj situaciji.
"Jedan od osnovnih problema ja da vam traže da nemate nikakvu nekretninu, pa ne može neko ko živi 25 godina negdje biti beskućnik i da za 25 godina nije ostvario ništa ili dođete da ste imali priključak struje, a oni kažu da se donese zadnja uplatnica. Mislim, otkud da donesemo", kroz smijeh govori Babić.
U Prisadama je prije rata u Bosni i Hercegovini živjelo oko 400 ljudi. U ovom naselju danas stalno boravi tek desetak stanovnika – kaže Zlatko Grujić iz udruženja "Naše Prisade".
"Tu se vraćaju i dođu stariji, umirovljenici, bolesni. Oni kad umru nema više tu dima iz dimnjaka zimi", navodi Grujić.
Izbjegli stanovnici Prisada tokom boravka u rodnom kraju obišli su i spomen-obilježje koje je podignuto u znak sjećanje na dvadesetak ubijenih civila koji su ostali u svojim kućama nakon okupacije Doboja u maju 1992. godine. Tada je ubijen i otac Zlatka Grujića. Grujić kaže da se zbog toga obraćao policiji i Okružnom tužilaštvu u Doboju.
"Ostao je na Prisadama. Nije htio izaći iz sela kad su paravojne postrojbe i tzv. JNA ušle u selo. Podnosili smo kaznenu prijavu. Nikad se niko nije udostojio iz tog pravosuđa ni odgovoriti ni pozvati za neku dodatnu informaciju", priča Grujić.
Porijeklom iz Prisada je i jedan od predratnih rukovodilaca policije u Doboju, Karlo Grgić. Njegova supruga Anica kaže da su na spomen-obilježju koje je izgrađeno pored temelja potpuno srušene područne osnovne škole uklesana imena više članova njene porodice.
"Tu mi je muž, svekar, svekrva, brat, šogorica, stric. Muž je radio u policiji. Petog (maja 1992. op.a.) je izveden iz stana. Bila sam zajedno s njim. Tobože samo na informacijski razgovor. Znalo se. Traže Krla Grgića. Znači, naši Dobojlije su slali nama te nepoznate. Nije se vratio. Nestao je. Odveden je u nepoznatom smjeru. Nikad ni traga ni glasa o njemu. Ja za to nemam riječi", ističe Anica Grgić.
Među desetak stanovnika koji stalno žive u Prisadama je i Miro Grgić koji je sa svoje 43 godine najmlađi mještanin. Sredinom 1992. godine u ovom naselju ubijeni su Mirin otac i stric. Njihovi posmrtni još ostaci nisu pronađeni.
O životu u Prisadama i povremenim susretima sa starim komšijama koji danas žive u susjednoj Hrvatskoj Miro Grgić kaže: "Nije lože živjeti, ako neko ima od čega da živjeti. Ako ima penziju, neko primanje. Ja živim samo od dnevnica. Ovi ljudi odu sljedeći dan odmah i opet ostaje isto. Opet mi sami koji smo tu i tako dalje".
Srodni članci
10 Komentara
-
Dragi urednice dobojskog infa kako te nije sramota objavljivati ovakve clanke na portalo. Nazivas vojsku Vrs okupatorskom sram da te bude. Nemoj vise nista izvjestavati o Doboju i neka gradjani Doboja vide o kakvom se portalu i uredniku radi. Stidi se i sram da te bide.
-
kada su srpske paravojne formacije okupirale doboj ma nemoj molimte ,ma sta mi rece
-
Sve ja to postujem ali ajde neka mi neko donese dokaz da je slican tekst gdje su Srbi zrtve objavljen na nekom portalu u FBiH ja cu mu stan prepisati.Ne trebaju nama neprijatelji kad imamo sami sebe
-
Već sam vam pisao da je put do pakla popločan dobrim namjerama.
Imaćemo svi zbog vaše gluposti nebesku pravdu, ali nakon još kojeg Jasenovca.
Svi pod hitno u FBiH da vidite da je tamo isto ovako - Vladavina većine.
Žao mi je svih koji su stradali, ali ovakvo postavljanje i genralizovanje stvari vas urednike svodi na istu ravan sa Obrenom koji ne zna šta se dešavalo u maju 1992. godine. Ili još gore ako svjesno pljujete na sve borce VRS.
Kako god da to tretirate, morate priznati da je rat bio građanski. Pa je i VRS iznikla iz naroda radi odbrane i opstanka naroda.
Zločinci nisu odgovarali, a oficiri VRS su dobili drakonske kazne.
Koliko muslimanskih, a koliko hrvatskih zločinaca danas robija za svoje zločine?
Ajmo istraživači novinari statistiku na sunce. Ali imenom, prezimenom, mjesto zločina i vrsta, kolika kazna i gdje se izdržava.
Ovako nas samo više zavađate.
Ako ovo ne objavite znam koliko je sati. -
postovani GOSPODINE urednice zasto nam nebiste napisali neki clanak o stradanju srpskog naroda na ozrenu par clanaka o vozuci pebi bilo zgore da napisete par rijeci o pebilovcima ili mozda par rijeci o stradanju lica sa posebnim potrebama u dvoru na uni sram te bilo TI si se nasao da pises o zauzimanju doboja od paravojnih formacija TI znas ko su bile paravojne formacije ljudi su 92 godine trcali na putnikovo brdo da bi tvoje d.pe sad moglo sjediti u doboju i pisati ovakve glu[posti zasto nam ne napises o logoru u doboju u prvom svjetskom ratu ako znas bilo sta o tom dogadjaju sramota sramota sramota .
-
Okupirali??????Šta si ti duvo u toj Njemačkoj,koje si droge dosino.Doboj je za razliku od bilio kojeg grada u fbih,vama ne okupatorima dozvolio da se guzeljate sa velikim i zagonetnim smješkom na licu...
-
Komentatori koji se "junače" pod pseudonimima ("miki", "Drug Krstan", "Mirko", "Doboj"), toliko su nepismeni da nivo njihove duhovne kulture ne odgovara ni prvom razredu osnovne škole ("miki", u povelikom komentaru, nije stavio nijedno veliko slovo ni tačku, a i ostalim komentatorima su pravopis i gramatika "zadnja rupa na svirali"). Oni se svoje nepismenosti ne stide, ali zato riječju "sramota" besramno "časte" urednika "Dobojskog infa"! Pritom im je glavna životna filozofija: ako su oni, "tamo", pobili trideset "naših", i mi treba da pobijemo trideset "njihovih", makar to bili nevini, žene i starci! Baš me interesuje da li će ovi neandertalci, svojim ratničkim pokličima, uplašiti gospodina urednika po principu "divlji otjerali pitome"...
-
O prepismeni, preprosvećeni Serafime. Obraća ti se drug KRSTAN.
Sad lagano gramatiku u šake, pročitaj ponovo šta sam pisao i ne prosipaj nam svoju šuplju elokvenciju.
Možda je ljude pogodilo ono što su pročitali u onu žicu koju ti nemaš.
Urednik je postavio tuđi članak, a ovdje je diskusija da li je to trebao.
Ovdje si samo ti pisao odmazdama i neandertalcima.
Kad tvojoj stražnjici prigori , ti zgrabiš pasoš i crta.
Ili se hvataš podruma sa ženama i djecom. -
kako sam ja pisao uopste nije bitno samo je bitno da to smee od teksta bude uklonjeno obrazovani
-
U Doboju spomen-obilježje stradalim hrvatskim civilima u Prisadama.
Nakon što su ubili 26 civila, uglavnom starijih koji nisu mogli, ali ni htjeli napustiti kućni prag, pripadnici Vojske Republike Srpske su selo spalili. Tog 6. maja 1992. Ivici Petroviću su ubijeni roditelji. "Otac je imao 82, majka 80 godina", kaže on. Dragica Brković je spaljene ostatke roditelja pronašla u grobnici nadomak sela. Boli je, kaže, što komšije o svemu 22 godine uporno šute.
Iako istraga nikada nije pokrenuta, bilo je pokušaja da se sve predstavi kao vojni sukob. "Ne može se govoriti o vojnim postrojbama ako je prosječna starost tih ljudi bila 64-65 godina", kaže Zlatko Grujić, predsjednik Skupštine Udruženja „Naše Pprisade".
U selu danas od nekadašnjih 420 žitelja živi desetak. Nada u novi život još živi. "Svakako da to treba istražiti i odgovorne pozvati na odgovornost, ali primarno je pomiriti ljude i obnoviti život", poručuje Krešimir Zubak.
A život se ne može obnoviti bez povjerenja, iskrenosti i spremnosti da se progovori istina. Ohrabrenje je, bez sumnje dobojski gradonačelnik Obren Petrović, koji je danas sa saradnicima odao počast žrtvama i uputio apel sugrađanima: "Svi koji znaju nešto za ove ljude, ko ih je ubio, ako znaju gdje su njihove kosti da ih na dostojanstven način sahranimo."
Tužilaštvo više od dvije decenije o zločinu u Prisadama, poput mnogih u Doboju, uporno šuti.