IVAJOP: Poslednja cigla u zidu (part II)

To su otprilike osnovne potrepštine jednog domaćinstva.
Otprilike.
Vaučer kartica-prava vrijednost-oko, bez preciznog računanja, 2700 - 2900 KM.
Kako?
Pa, odbijte pdv i već ostaje 4200.
Dođete da kupite namještaj ili šta već, ista stvar za keš ima, na vaučer nema, ili je skuplja. Pa ili idi negdje traži radnju po RS koja radi sa vaučerom, pa sebi dovezi ili plati prevoz.
Šta mislite, onako laički, šta MOGU jedna baka ili djed uraditi sa ovom karticom? Pa oni prvi put nakon davnašnjih čekova saznaju da se može nešto platiti - karticom. Da ne pominjemo ostale starosne prepreke, a tek pomenute, finansijske...

Da bi ovo sve ukomponovao, iako nisi baka ili djed, a ostao normalan, moraš biti ništa manje nego fenomen.

Da zanemarimo prije ove solidarnosti i obnove sljedeće: iznenadan ulazak vode u stan do plafona; tri dana na tuđem sa djecom, a oko tebe huči strašna bujica vode i mulja; šok kada vidiš na šta ti liči stan kada se voda povukla iz njega a mulj i haos ostali; evakuaciju; post-stanje kada skontaš šta se zaista desilo, a šta se moglo desiti i razmišljanje šta i kako dalje; čišćenje-koje je zahtijevalo cijeđenje posljednjih atoma snage i volje jednog ljudskog bića; čekanje vaučera, bombardovanje informacijama, a sve to uz konstantno objašnjavanje djeci zašto nismo spasili određenu igračku i ubjeđivanje da poplave više NEĆE biti! (Pa BRANA je do plafona izgrađena draga djeco! Ili do jaja? Slijedi uručivanje nagrada vrijednim dabrovima na dobro odrađenom poslu!)
Naravno, šala. Crni humor.
Ali jesmo fenomeni. I to živi, ili to pokušavamo biti?
Fenomeni koji u tuđoj odjeći i obući lutaju ovim gradom da bi povratili izgubljeni krov nad glavom, jer ne mogu više gledati još jednu ciglu u zidu koja zjapi i vrišti gore od Flojdovih đaka!