SANDRA MLAĐANOVIĆ Kako je tri godine posle poplave i kako je bilo u poplavi (FOTO)

Preselila sam se od roditelja, počinjem ozbiljniji život samostalno sa partnerom. Nisam ni slutila da ću morati proći kroz neku katastrofu iznenada, jer i rat mi je došao iznenada 1992. na Đurđevdan mjesto Ritešić kao sedmogodišnjoj djevojčici. Petnaestog maja sam trebala na posao u Bijljinu, probudio me kolega koji se vraćao iz Grčke sa apsolventske ekskurzije, da me pita idem li na posao i šta se dešava, jer su oni vodu autobusom jedva progazili. To je bilo oko pola sedam, potom je zvala moja mama, cikavim tonom i naredila: Ustani, kupi se, sada će doći tata i zet i vozite auta na Miljkovac, svi! Ovom prilikom se zahvaljujem porodici Nedić koja mi je spasila jedinu materijalnu imovinu. Jako malo benzina sam imala u autu, pa sam pomišljala da možda neću doći do MIljkovca. Ustala sam i otišla na posao, ponijela nešto stvari sa sobom i veći dio vremena provela na ulazu u zgradu. Iščekujući kolege iz Grčke. Snimala sam sirene, gradsku gužvu, na svu tragediju snimila sam kako je djevojku udario auto na pješačkom prelazu. Nisam novinar po profesiji, ali baveći se fotografijom I dokumentovanjem, neke navike postoje razrađene. Nešto prije devet nazvala samkolegicu i rekla joj da odveze auto ako ima bilo gdje, jer mamin glas je rekao da će biti poplava. Samo je nekako glasom slegla i rekla nemam gdje, neka bude kako mora. Pamtim jedan trenutak prije poplave tj. ulaska vode u grad. Odgledala sam film Gravity, i bila zapanjena tišinom u filmu. Nisam ni slutila da se kosmička tišina može čuti i na zemlji. Vrlo brzo sam napustila zgradu gdje radim i uputila se u Pijeskove, kod porodice, sa nekim osnovvnim stvarima. Napunila laptop, uzela fotoaparat i pravac kod oca. Nisam ni pomišljala da mi kod oca treba hrane, kod njega su uvijek velike zalihe, poučeno iz rata. Toliko o samostalnosti! Šta li je tek sa nadolazećim generacijama? Nisam ironična već zabrinuta. Otišla sam do Japanskog mosta, uradila timelaps iz ruke, snimila fotografije, otišla do sestrine kuće, i shvatila da dolazi katastrofa. Ulivanje vode u njen podrum nisam podnijela najbolje, i vezivanje trampoline za ogradu kao pokušaj da se nešto spasi. Pojurila sam do porodice svoga dragog, izgledalo je kao da se I sa njima moramo pozdraviti jer ko zna šta će biti. Gazila sam vodu do oca kroz pijeskove i našla se na okupu sa sedam članova. Mama, tata, sestra, zet, sestrična 2 god. dragi I ja. Struja je uveliko nestala, mac drži dobro bateriju, i puni najbitnije telephone, da bi se bilo u kontaktu sa ostatkom porodica. Zetova porodica je bila skoro pa zatočena u tavanu. I znam da je bilo između pozivanja pomoći ako uđe još koji santimetar. Tri dana kiše, jer lomljava stakla i probijanje vode je prošlo već prvi dan. Taj spektakl ne traje dugo, ali se pamti zauvijek, a noći duhovite, sa povikom od zgrade do zgrade imate li cigareta, kondoma, poneka svijeća. Ono što je neobično jeste to što se jave ljudi koje najmanje očekujete da bi mogli biti zabrinuti. Ovom prilikom se za hvljujem profesoru Milanu M.iz Beograda, koji nije puštao da prođe dan, a da ne pita porukom kako smo i kakvo je stanje.

Posle izlazka i prolaska vode kroz grad, kada je ostao talog i sve izvrnuto javljaju se druga pitanja i poteškoće. Za mene je to bilo pitanje vezano za osjećanje usamljenosti. Zašto neko ne može da uvidi da iako je neko ostao ne poplavljen vodom, nije izgubio nešto drugo, prolazio istim ulicama kao i oni koji su poplavljeni. Bol je bila kolektivna, ničija posebno. Po sebi znam da sam jurcala na sve strane da stignem da čistim na više mjesta. Izgledalo je kao osjećaj krivnje, i nemogućnosti da se pomogne svima. Prvo posao i čisćenje, amfiteatar je veliki, sale takođe. Ulazak kod nekih porodica je bio bolan, jer su bile slomljene duhom i samoćom. Sestra mi nije dopuštala da joj išta pomognem, ni ona sama nije prilazila svojoj kući. Bila nam je promjenjena psihologija, svima. Ja sam osjećala gubitak jer sam spoznala realitet, da je ovo Bosna, Srpska kako god i da nije moguće biti zaštićen, ma koliko bi želio. Ništa ne govori ostani, a ipak se ostaje. Sada tri godine posle, nemam više izraženu nelagodu zbog kiše, prozrela sam da zbog lošeg standarda, ljudi su žalili za komadima namještaja. Sve je nekako mutno, i nije najjasnije za isplivavanja, a bujice su jake i moćne, kao da Bosna i sada prolazi Dobojom.