Jelena Kojović Tepić: Knjiga je jednako bitna kao i ljubav

Sa Jelenom smo razgovarali o njenim uspjesima i doprinosu dječijoj literaturi.

Autorka si nekoliko knjiga, a danas je izašla i tvoja prva štampana knjiga za djecu “Kuća vremena”, kako bi predstavila ovu knjigu – kojem uzrastu je namijenjena i koje teme obrađuje?

Ovo je moja prva štampana knjiga za djecu, imam nekoliko neobjavljenih rukopisa, mnogo scenarija u dječjem programu, objavljenu zbirku mladalačke poezije i ovo. Knjiga je namijenjena djeci od nekih 6 pa do desetak godina, i dešava se na poslednji dan stare godine, kad brat i mala sestra, u pokušaju da se zabave dok su mama i tata na poslu, zabasavaju u začaranu kuću u kojoj žive stare godine. Tu je i jedno zločesto Vrijeme i njegov smiješni asistent Sekundica koji pokušavaju da ljudima oduzmu ljubav, vjeru i nadu.

Čini mi se da je danas nešto teže održati dječiju pažnju s obzirom da djeca odrastaju u digitalnom svijetu, kako svoju publiku uvlačiš u priču?

Roman sam prvo testirala na svom šestogodišnjem klincu i njemu se dopalo. Onda su ga čitali  i njegovi drugari iz vrtića, pa se i njima dopalo (toliko im se dopalo da su mi napisali recenziju i nacrtali svoje vidjenje priče). Tako da nemam problem te vrste. Čak mislim da današnji klinci žude za pričama, naravno, dinamičnim i prilagođenim njihovom vremenu.

Koliko je knjiga bitna u dječijem razvoju? Čak je i lektira izgubila svoj značaj kako među nastavnicima tako i kod učenika.

Knjiga je, po mom mišljenju, jednako bitna kao i ljubav. Ali, ja sam vjerovatno dinosaurus. Mama i tata, porodica, drugari, pa knjige, to bi bila neka ljestvica važnih elemenata odrastanja. A lektire, u povjerenju, da sam ja sad klinka i da me tjeraju da čitam to što tjeraju našu djecu u školama, pitanje je da li bih ih poslušala i čitala...

Koje pisce za djecu najviše cijeniš?

Što se tiče pisaca za djecu, na srpskom jeziku je tu neprikosnoveni Branko Ćopić. Savremeni, Uoš Petrović. Od pjesnika, obožavam Duška Radovića, Duška Trifunovića, a od živih npr Tode Nikoletić ili Velimir Ralević.

Početkom godine, “Kod vječite slavine” proglašen je najboljim dramskim tekstom trećeg Konkursa za dramski prvenac Beogradskog pozorišta, koliko ti znači ovo priznanje?

Priznanje Beogradskog dramskog mi znači jako mnogo, jer mi je potvrdilo da, eto, umijem da pišem drame. U to, do tog trenutka nisam bila sigurna... Iako, ja i dalje nisam dramski pisac, tek da se zna (smijeh).

Koliko je teško pisati za dvije veoma različite publike?

Iskreno, ja ne pišem za publiku nego za sebe. Znam da to zvuči sebično i ignorantski, ali, ja ne živim od pisanja, bar ne ovog o kom mi sad razgovaramo, pa imam pravo da u tom uživam.

Koliko si (ne)zadovoljna stanjem na kulturnoj sceni u RS i šta je to što bismo trebali napraviti kako bi se ono poboljšalo?

Nezadovoljna sam sistemom u kom naša kultura funkcioniše. Imam sreću da poznajem sjajne ljude koji se u ovoj zemlji bave umjetnošću, talentovane, kreativne, moderne, ali, bilo bi divno da imamo sistem koji to umije da podrži. A nemamo.

Šta kultura znači za tebe i koliko je bitno u nju ulagati, kako individualno tako i na višem/političkom nivou?

Ja duboko vjerujem da je kultura, ustvari umjetnost, jedini prostor u kom mi možemo graditi i održavati svoj identitet. I imamo potencijal da to uradimo- samo je pitanje kad će se u strukturama vlasti pojaviti neko ko to razumije. Kultura nije festival i gostovanje mega zvijezda iz regiona. Kultura je kad npr. pisac dobije honorar za rukopis pa onda može sebi da dozvoli da sjedne i napiše i drugu knjigu, ili kad domaćem slikaru bude plaćeno da izloži svoja djela u nekoj galeriji. Za sada, to je utopija.

Autor: Maja Garača