ISTRAŽIVANJE: Kriza i bankarsko poslovanje u sjeni

Bankarsko poslovanje u sjeni su bankarske aktivnosti koje su smještene izvan regulatornih parametara bez pristupa javnim izvorima likvidnosti.

Bankarstvo u sjeni se brzo proširilo tokom posljednje decenije, a bilo je u središtu finansijske krize 2007-2009. godine.

S tim vezi straživači Stephan Luck i Paul Schempp su ovih dana predstavili rad koji pridonosi teorijskom razumijevanju kako bankarsko poslovanje u sjeni može biti pozornica za finansijsku krizu.

Oni su ilustrirali kako oštre kontrakcije i kratkoročno financiranje postaju mogući u bankarstvu sjeni, te kako se takva kriza u konačnici može proširiti na bankarski sektor.

U njihovom modelu, poslovne banke su pokrivene od strane sigurnosne mreže. One su također subjekt regulacije koja inducira regulatorni trošak za banke.

Bankarstvo u sjeni se natječe s komercijalnim bankama u uslugama ročne transformacije. Suprotno od poslovnih banaka, bankarske ativnosti u sjeni nisu obuhvaćene sigurnosnom mrežom, niti predmet regulatornih troškova.
 
U analizi teoretskog modela, dvojica istraživača dobili su tri ključna rezultata. Prvi ključni rezultat jeste da relativna veličina bankarskog sektora u sjeni može odrediti njegovu stabilnost.
 
Ako bankarski sektor u sjeni mali u odnosu na arbitraži kapital, čini se da je stabilan. Međutim, ako raste previše, može postati krhak.

Osnovni mehanizam je sljedeći: Ako kratkoročno finansiranja od banaka u sjeni padne, one su prisiljene prodavati svoju sekuritiziranu imovinu na sekundarnom tržištu. Ako je veličina bankarstva u sjeni relativno mala u odnosu na kapacitete ovog sekundarnog tržišta, banke u sjeni mogu prodati svoju imovinu po nominalnoj vrijednosti u žurbi. Zbog toga što one mogu povećati dostatnu količnu likvdnosti, prodaja ne predstavlja ravnotežu. Međutim, ako je bankarstvo u sjeni preveliko, proračun za arbitražni budžet nije dostatan za kupovnu sve imovine po nominalnoj vrijednosti. Umjesto toga, tržište keš novca vodi depresiranju prodajnih cijena u slučaju prodaje. Zbog toga banke u sjeni ne mogu podizati količinu likvidnosti, samoupotpunjavanje čini ravnotežu.

Drugi ključ je u tome da ako se poslovne banke i same uključe u bankarske poslove u sjeni, veći bankarski sektor u sjeni je održiv.

U tom slučaju, bankarstvo u sjeni direktno profitira od sigurnosne mreže komercijalnih banaka. Podrazumijeva se da banke depozitori pokrivene sigurnosnom mrežom nikada ne paniče i imaju dodatna likvidna sredstva za potporu bakarskom sektoru u sjeni. Međutim, ako je taj održivi nivo prekoračen, prijetnja krize se može vratiti.

Osim toga, kriza i bankarstvo u sjeni sada također štete sektoru reguliranog komercijalnog bankarstva.

Konačno, treći rezultat je da sigurnosna mreža za banke ne samo da možda neće moći spriječiti bankarske krize i prisutnost regulatorne arbitraže, nego to također može biti skupo za regulatora (ili poreskog obveznika). Ako su odvojeni banke i bankarstvo u sjeni, događa se da su i bankarski sektor u sjeni i regulirani komercijalni bankarski sektor neosjećajni.

Ako su isprepleteni, kriza u bankarskom sektoru u sjeni prevodi se u sistemsku krizu, te u konačnici sigurnosna mreža postaje skupa za regulatora.

Regulatorna arbitraža potkopava efikasnost sigurnosne mreže, a što je skupo za regulatora.

Glavni, rezultat teorijske analize je da veličina sivog bankarstva može odigrati ključnu rolu za stabilnost finansijskog sistema. Međutim, stvarna veličina bankarskih aktivnosti u sjeni nije potpuno jasna akademicima, političarima i regulatorima. Stoga dvojica istraživača predlažu da veličina sivog bankarstva i veličina ročne neusklađenosti u bankarskom sektoru u sjeni, kao i povezanost s reguliranim bankarskim sektorom treba biti varijabla koju vlasti trebaju pomno pratiti.