Uslikaj me. Molim te. Uslikaj me sad. Ne čekaj da dođe doktor, pusti mi ruku. Uzmi telefon. Molim te poslušaj me, daj mi telefon u ruke. Nesposoban si, otimam mu telefon i stavljam ga između nogu za vrijeme jednog snažnog udara bebe koja upravo stiže na svijet. Kontrakcije su sve snažnije i trese mi se ruka, tresem se cijela, bolovi me razvaljuju a on nikako da shvati da mora uslikati sve i da ovo ne želim da prolazim ponovo, nikad više. Blijeda sam i oznojena. Moj suprug pokušava da uhvati pravi kut moje vagine dok beba izlazi ali smeta mu doktor, govorim doktoru da se skloni kad bebina glava izađe ali on mi objašnjava kako to nije moguće, kako mora biti tu ispred moje vagine a ja želim sliku, želim fotografiju bebe i njene glave čim izađe iz mene...Nitko me ne razumije. Misle da buncam. Boli me a telefon pada iz moje ruke i vrištim dok moja kćer izbija iz mene a moj muž promatra i drži me za ruku prepun ljubavi u mom umu se odvija samo misao kako ovo nitko nije uspio uslikati a sad je kasno izašla je iz mene. Izašla je na svijet a da nisam uspjela uslikati njen dolazak. Potom govorim mužu da je uslika, vrištim od bolova ali babica uzima moju kćer i govori da moraju da je okrenu, izvade joj ostatke iz usta i da je udare da prodiše a on potom ispušta telefon ponovo iz ruke i taj trenutak ostaje nezabilježen, malena, krvava i sluzava beba vrišti a nitko ne slika...Onesvijestila sam se.