Nešto krupno ne štima u ovogodišnjem kalendaru Gradske boračke organizacije herojskog grada Doboja kada je njeno rukovodstvo „previdjelo“ obilježavanje 14. februara – Dana boraca Republike Srpske!? Da, da, nismo pri ovome zaboravili ni Udruženje veterana i branilaca „Drugi maj“ iz Doboja koje je takođe apstiniralo od obilježavanja boračkog praznika!

U dobojskom Centru za kulturu večeras je promovisana knjiga Slavojke Bubić iz Teslića "Dok čekam svitanja", čija je poruka da treba voljeti sve oko sebe.

U prepunoj Umjetničkoj galeriji u Doboju u četvrtak, 16. novembra, održana je promocija zbirke poezije pod naslovom "IZAZOV", pjesnikinje Željke Ignjatić, članice Književnog kluba „Jovan Dučić“.

"Rekoh i spasih dušu svoju" Navedenu biblijsku izreku sam, ne slučajno, uzeo za moto svog publicističkog pisanje za koje društvene mreže daju široke mogućnosti onom ko ima o čemu i ko zna da piše.

Ja sam u proteklih tridesetak godina, nekad često, nekad rjeđe javno iznosio svoje stavove, odnosno javnosti prezentovao svoje pisano djelo bilo kao članke i koumne u novinama i časopisima, bilo kao knjižnjvna ostvarenja u poeziji, prozi, eseju, i književnoj kritici.

 Pišući o političkim temama i stavljajući pod lupu političare prvenstveno iz dobojske sredine, (prema onoj narodnoj izreci: Treba prvo počistiti u svom dvorištu) imao sam na umu čuvenu Andrićevu misao iz 1914. godine izrečenu povodom Matoševe smrti koju je profesor beogradskog univerziteta Tode Čolak u svojoj antologiji LELEČU ZVONA DEČANSKA (Lirsko govorenje savremenih jugoslovenskih pesnika o Kosovu, Beograd, 1989) da glasi: "Političari nikada nisu patrioti, budni su samo pjesnici".

 Navedeno stanovište profesora Čolaka usvojio sam poodavno i o političarima govorim uvijek u navedenom kontekstu jer nema nijednog iz ove branše da je opovrgao navedenu tvrdnju, naprotiv. Što se uloge pjesnika u proteklom odbrambeno-otadžbinskom ratu tiče, smatram da sam bar dijelom odužio dug prema njima napravivši izbor ratne poezije u svojoj "Antologiji ratne lirike Republike Srpske 1992-2002" koja je objavljena u Doboju 2011. godine.

Podsjetiću na još par detalja iz svoje skromne biografije mada me kao dugogodišnjeg profesora srpskog jezika i knjižnjvnosti i direktora Saobraćajne i elektro škole u Doboju poznaju mnoge generacije bivših mojih đaka. Nije to naodmet da se kaže, upravo zbog mlađih generacija i onih koji su (I neka su) 1995. ili neku godinu ranije potražili u Doboju utočište pred povampirenim hordama zla s teritorije hercegovačko-bosanske pod kontrolom islamista i povampirenih ustaša.

Ja sam se 1990. godine pridružio pokretu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini kroz Srpsku demokratsku stranku i dao svoj doprinos u pripremi i provođenju višestranačkih izbora za sve nivoe vlasti u tadašnjoj BiH u novembru iste godine. U ratu koji je nahrupio u proljeće 1992. godine uzeo sam učešće kao običan vojnik i s prekidima, radi radne obaveze u školi, ostao u vojsci do samog kraja rata. Braniti otadžbinu i u njoj svoje saplemenike smatrao sam i danas smatram najsvetijom dužnosti čovjeka bez obzira kakvog on obrazovanja ili društvenog statusa bio. Posljednje ratne godine bio sam na Vozući kao njen branilac i zato dižem danas glas protiv onih koji relativizuju junaštvo Vozućana i politički profitiraju na žrtvama hrabrih junaka palih na kotama oko Vozuće pa i na koti 715. Žalosno je kada to čine rođeni Vozućani kao što je to Zoran Blagojević, koji se dobrano uhljebio u Elektro-Doboju poslije rata i koji iz izbornog ciklusa u ciklus mešetari i trguje kupeći političke poene na nesreći svojih saboraca i saplemenika.

Međutim, kada Vozuću danas ratnim stazama Četvrte ozrenske brigade ili vozućkog egzodusa u septembru 1995. godine pohode lešinari poput Obrena Petrović i njegovih prišipetlji, onda smatram da je dara prevršila mjeru. Zvuči bezobrazno da bezobraznije biti ne može da taj tip na stratištu Vozućana pravi nekakva pomirenja s bošnjačkim veteranima iz posljednjeg rata a sve uz blagoslov hodža i popova. Niko mu ne osporava da u domenu svoje dužnosti radi kako hoće i šta hoće ali mu se mora ponoviti i hiljadu puta, ako treba: Ostavi mrtve na miru! Neka počivaju u miru!

No, da ne dužim. Evo dviju mojih pjesama iz 1995. godine da rječito posvjedoče kako ja gledam na ratnike Vozuće i poginule Vozućane:

ZATOČNICI VOZUĆE

Glave im u torbiGlave im u torbi
Životi o koncu vise

Oni odolijevaju
Nevjerovatnom lakoćom postojanja

Šta su hajduci Starine NovakaŠta su hajduci Starine Novaka
kadri stići i uteći
Prema ratnicima Vozuće
Koji nemaju kud iz svoje kože

Odmetnuti od života po ćuvicima U neko drvo urezuju tragove postojanja

Noćima stržare sigurni u sebe
U društvu pradjedova ustalih iz groba

Stopala im urastaju sve dublje u zemlju
Dok mole Gospoda da im približi nebo

Jula 1995, na Vozući

 (Iz zbirke "Antejska snaga", Doboj, 2000)

REKVIJEM

braniocima Vozuće

Nesanicu mi naseljavaju ratnici VozućeNesanicu mi naseljavaju ratnici Vozuće
Hoću li imati spokoja do kraja vijeka

Gledam ih pred sobom lake ljetošnje
kako spretni pripitomljavaju smrt

Ko ima pravo na mir i zaborav
Dok se u zasjedi savjesti novi okršaj sprema

Ko od nas koji smo ikada bdjeli
Po ćuvicima i šumarcima Vozuće
U mrklim noćima na mrtvoj straži Može zaboraviti njihove nepokorne glasove

U gluvo doba pred ikonom Hrista
Palim kandilo i istoku se okrećem:
Šapćem molitvu za mir dušama njihovim patnim

Doboj, decembar, 1995.

(Iz zbirke "Antejska snaga", Doboj, 2000)

Malo li je, sestro Vozuća, što si krvarila i iskrvarila u četiri godine najžešćeg rata! Malo li je, pa te lešinari ponovo pozleđuju svojim zvjerskim čeljustima i šićer traže na tebi, tamo gdje ojađene srske majke kukaju i vape za kostima svojih sinova - tvojih branitelja koje su krvnici posakrivali gnjevni na bolje od sebe.

Na primjeru odnosa čelnika Republike Srpske prema JZU Bolnica „Sveti apostol Luka“ u Doboju, koja je bukvalno pred zatvaranjem, još jednom se potvrđuje da su Doboj i građani regije Doboj deveta rupa na svirali Velikog Baje iz Laktaša.