Prvo polugodište 2017. godine obilježio je neformalni raspad vladajuće koalicije, koji se osim u javnim sukobima njenih čelnika (koji imaju sve odlike preuranjene žestoke predizborne kampanje) manifestovao i nefunkcionalnošću i lošim rezultatima vlasti na državnom nivou. Vijeće ministara, ni iz drugog pokušaja nije uspjelo da kroz Parlament „progura“ paket zakona oko Zakona o akcizama, što je bio preduslov za nastavak aranžmana sa MMF-om. Što je, s obzirom na ovisnost bh vlasti od kredita, možda i najbolja ilustracija nepostojanja i vladajuće većine i politike kompromisa u zemlji. Došlo je i do ponovnog zastoja u EU integracijskom procesu. Ambiciozno postavljeni rokovi za davanje odgovora na pitanja iz Upitnika Evropske komisije su se srušili, zbog uobičajenih opstrukcija ali i zbog nesposobnosti da se efikasno riješe neka banalna tehnička pitanja. U drugu polovinu godine ušlo se sa ponovnim sramoćenjem države na međunarodnoj sceni. BiH, zbog unutrašnjih sukoba, i istrajavanja na uskostranačkim interesima i projektima, jedina nije potpis ala Ugovor o pristupanju Transportnoj zajednici na samitu zemalja zapadnog Balkana u Trstu, a ne uradi li to ni do kraja septembra, biće joj stopirani projekti od cca pola milijarde konvertibilnih maraka. A došlo je i do neusvajanja Izvještaja o radu Vijeća ministara za 2016. godinu, u PSBiH. Pri čemu je ponovo viđena situacija tako karakteristična za bh. politiku - da se vladajuće stranke istovremeno ponašaju i kao vlast i kao opozicija, odnosno da kritikuju i zahtjevaju smjenu vlade, u kojoj i same učestvuju i iz koje ne pokazuju namjeru da izađu.