SLOBODA RIJEČI: Srećan nam Dan Republike, a 2057. ko živ ko mrtav
- Autor Saša Miličević Dobojski Info
- 6 Komentara
Ovog 9. januara proslavljamo 25 godina od osnivanja Republike Srpske. Sve je isto i više ništa nije isto nakon što je u Srpskoj sproveden referendum odnosno najskuplja anketa ikad, sa važećim odnosno nevažećim rezultatima, jer je neka čistačica u institucijama Srpske, navodno u metežu koji je nastao u trenutcima proslave uspješno sprovedenog referenduma, greškom određene dokumente negdje sklonila sa nekog stola što je bio razlog da se rezultati (ne)objave u Službenom glasniku. A ono što nije objavljeno u Službenom glasniku, ako ćemo po pravu i knjigama, skoro pa da i ne postoji zato što ne proizvodi pravno dejstvo. Jarac ili gladac, sve to zavisi od afiniteta, da li u 19:30 preferirate gledati Dnevnik na RTRS-u ili na BN TV.
Pored proslave 25. „rođendana” po redu, jedno pitanje koje se dominantno nametalo prethodnih dana i kvarilo predslavljeničku atmosferu, bilo je i ono koje je pitalo da li će Republika Srpska, bilo zvanično ili nezvanično odnosno legalno ili nelegalno, proslaviti svoj 65. rođendan daleke 2057. godine. Zašto baš 65. rođendan i 2057. godine, što bi naš narod rekao, jer do tada ko živ ko mrtav. Upravo, zbog činjenice da u Srpskoj godišnje umre i do 5000 ljudi više nego što se rodi, odnosno da nam je svake naredne godine potrebno po 7000 novorođenih beba više u odnosu na postojeći broj, jer će u suprotnom sam opsatanak Republike, prema riječima stručnjaka, za nekih četrdesetak godina biti doveden u pitanje.
Jedino što djeluje gore od samog problema, cijeneći prema prijedlozima „rješenja” koje su razni sagovornici od popova i majki, preko analitičara i politikologa, iznosili u emisijama, raznim člancima i tekstovima, jesu sami prijedlozi tih rješenja.
Prijedlog da se status majke tretira kao „profesija”, odnosno da se iz budžeta isplaćuje „mjesečna plata” ili dodjeljuje određeni iznos za drugo i svako naredno dijete, iako motivisano plemenitim namjerama, potpuno bi bila neostvariva, neosnovana i neefikasna mjera za obuzdavanje ekstremno izraženog trenda depopulacije stanovništva u Republici Srpskoj.
Iskustva drugih društava pokazuju da mjere „subvencionisanog” rađanja češće ne daju nego što daju rezultate. Njemačka sa izraženim tradicijama socijalne države ima bogat pronatalitetan program finansijske pomoći parovima koji žele potomstvo, ali to i dalje nije dalo rezultate u obaranju jedne od najdestimulativnijih stopa nataliteta u Evropi. U drugim evropskim državama, kao npr. onim iz Skandinavije, slične programe nesrazmjerno više koriste useljenici sa Bliskog istoka i Azije nego domicilni stanovnici. Mnogo toga zavisi od navika, stepena kulturnog razvoja i prihvatanja modernog načina života specifičnog za industrijske zemlje. Jednostavno, ako neko želi potomstvo, on će ga ostvariti bez obzira na postojanje ili ne novčane pomoći države.
Ako cijeu priču smjestimo u naš kontest, Njemačka čija privreda zauzima ponosno treće mjesto na svjetskoj ljestvici top izvoznika roba i usluga, za razliku od Republike Srpske, može sebi priuštiti takve pronatalitetne programe. Naša ekonomija ne može da proizvede dovoljno viškova da se podigne ponižavajuće nizak standard prosvjestnih radnika, da se poprave opšti uslovi u bolnicama i domovima zdravlja odnosno poveća broj medicinskih sestara po broju kreveta i uskladi sa evropskim standardom, ili da se odobre izdvajanja iz budžeta onih „kao za glavu” potrebnih 6% BDP-a za agrar i sl.
Stvoriti dilemu između toga da li više nego oskudnim finansijskim sredstvima podsticati rađanje ili davati subvencije poljoprivrednicima, podizati standard zdravstvene zaštite i obrazovanja, odnosno rasteretiti privatni sektor, većina bi se vodila logikom „zdravorazumskog” određivanja važnijeg prioriteta i prednost dala prvoj soluciji odnosno politici za koju postoji više nego osnovana sumnja da je sterilna.
U poslednjih dvadeset i kusur godina Bosnu i Hercegovinu je napustilo oko jedan milion njenih stanovnika ili svaki četvrti građanin, samo u poslednje dvije-tri godine Bosna i Hercegovina je ostala bez 80000 svojih mahom mladih građana. Novine pišu da profesori i organizacije za davanje kurseva stranih jezika rade u tri smjene radnim danima i praznicima, a oni skloni crnom humoru pričaju da majke u Republici Srpskoj svoje bebe kao maternji uče da pričaju njemački jezik.
Elem, ako se uzme u obzir da Srpska zauzima skoro 50% teritorije Bosne i Hercegovine, te da ima duplo manje stanovnika od Federacije BiH, odnosno da prema republičkom Zavodu za statistiku ima skoro duplo manje naseljenih građana po kvadratnom kilometru teritorije, onda je lako zaključiti koji od dva entiteta ima većeg učešća u ovoj sumornoj statistici.
Iz rečenog proizilazi da je od pada nataliteta mnogo veći probem ekonomsko-socijalna migracija mladog, obrazovanog, biološki najzdravijeg stanovništva, koja se slobodno može uporediti sa egzodusom. Priča o statusu „profesionalne majke”, vođenje pronatalitetne politike davanjem novca iz državne kase, u uslovima kada (ne)sistem ne može da zadrži ni postojeće stanovništvo, je samo to – priča, i to prazna.
Bilo je i drugih prijedloga, u jednoj emisji na RTRS-u jedan gost je kazao da „Srbima samo treba dati dobar razlog” i da je „Srbima važno da znaju za šta se bore”, a kao argument koji potvrđuje njegove teze naveo je to da je „i u ratu skakao natalitet”, šta je zaista mislio gost da to Srbima treba dati možemo samo nagađati jer je voditeljica dopustila da gost napusti studio dvosmislen i nedorečen.
Na BN-u je gostovao jedan prota, one je imao jednostavno rješenje koje se svodilo, ni manj ni više, na „mijenjanje svijesti”, a gledaoce je podsjetio na period kada su srpske pordice u Bosni, što je istina, imale i po petnaest članova, ali i istina je da je to bilo u 18. i 19. vijeku. Prema njemu, zlatno doba srpske fertilnosti je bilo kada su svekrva i snaha u Bosni rađale istovremeno, što bi on vratio i danas. Bilo je tu i osuda prava na abortus, zazivanje dokidanja dekadentnih navika porijeklom sa antisrpskog zapada, u pravcu kojeg, uzgred rečeno, srpska omladina hrli glavom bez obzira.
Neko u problemu vidi šansu a neko od šanse pravi problem. Možda bi konačno trebali shvatiti da država postoji zbog čovjeka a ne obratno. Trebali bi sebi priznati da mi po mnogo čemu pripadamo tom „dekadentnom zapadu”, da volimo se opijati, kockati, mijenjati partnere, imati po nekoliko pari cipela, nositi modernu odjeću, posjedovati poslednju verziju iPhone-a, putovati, odnosno da nam je važniji lični standard i materijalno blagostanje nego eventualno brojno potomstvo na granici socijalne bijede…
Srećan nam Dan Republike, a 2057. ko živ ko mrtav.
Srodni članci
- DOBOJ: Dan žalosti zbog tragične smrti Srđana Todorovića, njegove supruge i kćerke
- ELEKTRO-DOBOJ: Prekid u napajanju zbog planiranih radova
- DOBOJ: U posljednja 24 sata rođene tri djevojčice i dva dječaka
- DOBOJ: Kreativne radionice za gimnazijalce koji žele da znaju više
- ELEKTRO-DOBOJ: Prekid u napajanju zbog planiranih radova