LILI MARLEN: Opravdanje ksenofobije, netolerancije, šovinizma

Ovo su stihovi poslednje strofe pjesme Lili Marlen koju je napisao njemački učitelj Hans Lajp 1915. godine. Nju će kasnije otpjevati njemačka pjevačica Lala Anderson na muzičku podlogu koju je komponovao Norbert Šulc. Nakon okupacije Beograda tokom Drugog svjetskog rata njemačke vlasti su svaku noć u terminu 21:55 emitovale ovu pjesmu na talasima Radio Beograd koji se tada mogao slušati u cijeloj Evropi.

Lili Marlen nam priča o jednom mladiću koji uvučen u vihor rata pati za svojom draganom i kućom, pošto je takvih vojnika u redovima njemačke i savezničke vojske bilo bezbroj, pjesma postaje svojevrsni anti-ratni poklič i kao takva biva popularizovana i rado slušana u redovima obje zaraćene strane. Pored njemačke, poznate su još sovjetska, britanska i američka verzija Lili Marlen. Pjesma je prevedena na desetine stranih jezika, a posle rata je bila planetarno popularna.

Prije nepunih pet dana, u beogradskoj Skadarliji u jednom restoranu, ne zna se da li po narudžbi ili po slobodnom repertoaru, tamburaški orkestar je izvodio ovu kompoziciju pred grupom turista iz Njemačke. Početni taktovi ove pjesme su iritirali kuvara tog restorana Marka Orelja. Prema percepciji navedenog kuvara, izvođenje ove pjesme pred njemačkim turistima u Srbiji predstavlja provokaciju i uvredu nacionalnog ponosa, te je ni manje ni više stao u odbranu srpstva i dejstovao po njemačkoj živoj sili tako što je naredio muzičarima da "odlože instrumente".

Nijemci koji ni maslo mirisali ni maslo jeli, jer najverovatnije spornu kompoziciju nisu ni tražili, od srpskog plebsa jednodušno su optuženi za provokaciju.

Razjarena masa buljuke komentara i uvreda usmjerila je prema upravniku restorana u kojem se "incident" desio, jer je ovaj potonji otpustio, ni manje ni više, nego do jednog viteza i Obilića. Otkaz gospodinu Orelju je obrazložen time da je on zaposlen kao kuvar a ne kao muzički urednik. Što i ima logike, jer kao što ovi njemački turisti vjerovatno ne bi došli da uživaju u vještinama sviranja mandoline Marka Orelja, takođe ne bi došli u pomenuti restoran ni da uživaju u hrani koju bi eventualno spremali članovi tamburaškog orkestra.

Događaji iz restorana u Skadarliji na posredan način dočarava stanje u srpskom društvu i državi, to je jedno stanje (ne)poretka u kojem se ne zna šta je čiji posao i gdje svako radi šta mu volja i šta želi, što ujedno može da bude objašnjenje zbog čega se amaterizam poput ambrozije širi u svim oblastima društva i sistema.

Na portalima, forumima, društvenim mrežama i dalje se redaju nizovi komentara podrške kojima se salutira Marku Orelju zbog jednog krajnje neprihvatljivog čina u modernim i civilizovanim društvima. Marko Orelj je samo jedan od orelja koji sebi uzima za pravo da se stavi iznad zakona i propisa, pravnih procedura i poretka države u kojoj živi, sprovodeći svoju samovolju određujući ko, kada, gdje i šta ima pravo da sluša.

Marko Orelj i oni koji daju legitimitet njegovom činu, pored raznih optužbi, nisu dali niti jedan jedini argument koji bi čovjeku zdravog razuma i prosječnih intelektualnih mogućnosti mogao da posluži kao opravdanje za maltretiranje kojem su njemački turisti bili izloženi. Još uvijek nije jasno na koji način i kako jedna pjesma poput Lili Marlen promoviše naci-fašizam? Takođe, nije jasno na koji je način Lili Marlen postala "simbol, nezvanična himna" njemačkih vojnika kada je pjesma neuporedivo bila popularnija među vojnicima država članica anti-osovinske alijanse? Kako to da Lili Marlen ne vrijeđa nikoga iz mase miliona građana savezničkih država iz Drugog svjetskog rata nego baš vrijeđa Srbe?

Oni koji ne opravdavaju nasilje, traže argumente i objašnjenja, bivaju optuženi da "ništa ne razumiju" i agresivnom retorikom svrstani u "fejk" Srbe.

Međutim, ne vidi se da je opravdanje ksenofobije, netolerancije, šovinizma i nacionalizma, samo prst u oko masovne hipokrizije. I dalje će nam na svakom domu zdravlja, bolnici, školi visiti table na kojima će pisati da je taj objekat obnovljen/izgrađen iz EU donacija; i dalje će nam finansijska stabilnost cijelog društva zavisiti od raznih kreditnih aranžmana sa fondovima koje pune Njemačka i druge zapadne države; i dalje ćemo masovno odlaziti u Švicarsku, Austriju, Njemačku, Holandiju i kući slati ogromne devizne doznake, ali ćemo pružanje ugostiteljske usluge Nijemcima kući tretirati poniženjem. Na kraju svih krajeva, slučaj Marka Orelja i Lili Marlen je totalno nebitan, krajnje nevažan, ali može poslužiti kao provizorijum kroz koji se vidi kako masovna nacionalistička histerija devalvira sve patriotske vrijednosti pa i to dugo hvaljeno i cijenjeno srpsko domaćinsko gostoprimstvo.