REFERENDUM JE BIO, A NA REFERENDUMU Dileme oko procenta

Tako meni pade na pamet da predložim, dok je sve još "na vršaju" i dok nam ide od ruke raspisivanje referenduma, da organizujemo još jedan. Na tom novom referendumu građani Republike Srpske bi mogli da se izjašnjavaju o tome da li podržavaju da se svake naredne godine 25. septembar prosavlja kao dan sramote, odnosno dan kada je jedan dio nas "iskvarenih Srba" glasao po svojoj volji i savjesti, domaćinski, onako kako je znao i misilio da je najbolje za narod i Republiku, tj. nije izašao na na glasanje.
Jedino me malo buni to što baš nisam siguran koje bi ime bolje odražavalo suštinu te nove svetkovine, da li bi bolje bilo da ga nazovemo Danom unutrašnjih i spoljnih neprijatelja, odnosno jednostavno kao Dan izdajnika. Čini mi se da bi Dan izdajnika bio mnogo prikladniji naziv, jer nas to direktno referiše na centralno mjesto srpske nacionalne svijesti, a to je Kosovski mit. Kako su nas od malih nogu učili, 28. juna 1389. godine sve što je u Srba valjalo to je zajedno sa Lazarom poginulo na ravnome Kosmetu, kući su se vratili samo izrod Vuk Branković i ostali izdajnici slični njemu.

Ipak, to je malo zafrkana teza, jer ako su preživili samo izdajnici, Srbi peksinog genetskog koda, onda smo svi mi što smo pretekli poslije čuvenog Boja, u stvari, samo hrpa golih izdajnika. Međutim, kako stvari stoje, izgleda da izdajstvo kao jedno od najtežih "sagrešenija" i nije ipak neizlječivo, a to se liječi ovim i ovakvim referendumima. Popravili smo se, jer od jedne izdajničke nacije Vuka Brankovića, danas u Srpskoj među Srbima živi možda jedna četvrtina ili jedna trećina izdajnika, zavisno od toga da li je izlaznost bila 55 ili 75%...

Jako bitan dio ovo priče jeste i činjenica da bi ova svetkovina, tj. Dan izdajnika srpskog roda i poroda bio apsolutno siguran od bilo kakve apelacije Ustavnom sudu. Jer pobogu, koji bi to Hrvat ili Bošnjak još želio da obilježava dan srpskih izdajnika, da učestvuje u pomenutoj svetkovini, odnosno verbalnom progonu servilnih i podanih Srba "političkom Saraj’vu".

Umjesto da etiketiraju, bacaju stigme po forumima, portalima i fejsbuku, građani bi mogli tražiti da se u svakoj opštini, odnosno stranim predstavništima Republike Srpske, otvore tzv. knjige za pljuvanje u koje bi prave patriote mogle da upisuju svoje pljuvačine. Poslije bi unaprijed formiran žiri mogao da odabere deset najboljih pljuvačina, potom bi organizovali "Izdajoviziju" na RTRS-u i BN TV-u i putem televoutinga građani bi birali najsočniju, najerotičniju pljuvačinu.

Obilježavanje Dana izdajnika kod Srba bi moglo da ima psihoterapeutsko dejstvo, podizala bi se svijest o tome šta je to izdajstvo, kao npr. da si izdajnik ako imaš o nekom pitanju isti ili sličan stav kao i neki pretpostavljeni neprijatelj, potencijalni Srbin izdajnik bi bio pod permanentnim pritiskom svekolike "javnosti serbske" što bi sigurno doprinosilo da se broj Srba izdajnika smanjuje.

Možda se izliječimo, ili ono barem da istrijebimo izdajnike u srpskim redovima, ali da sebi priznamo da se držimo mejnstrima, to ipak nećemo. Zašto izlaziti ,,na sunce’’ ispod ladovine debele, bolje biti u zoni konformizma, a onda iz zavjetrine pomalo pljuckati iza leđa onima koji su na promaji.

U potpisu,
pretpostavljeni izdajnik srpskog roda i poroda,

Branković Saša.