Praznici, praznici...
Juče sam bila svjedok jedne zaboravljene, a lijepe geste.
Osoba (A, neka bude kao u Kviskoteci...) koja je meni draga, juče je poštom dobila čestitku. Da pravu, papirnu. Nevjerovatno kako komadić papira (naravno pozitivnog sadržaja) može ozariti lice.
Sjećate li se kada ste poslednji put dobili ili poslali čestitku, a da nije elektronska?
Da li ste to uopšte ikada vidjeli?
Ne mislim na one, poslovne ili sa logom neke političke partije, već na one koje vam poštar donese, sa markicom na poleđini?
Prva čestitka je napravljena davne 1843. godine, u Engleskoj, po motivima Džona Kalkota Horslija, a distribuirao je ser Henri Kol.
Na našim prostorima običaj slanja čestitki ustalio se u 19. vijeku.
Danas stvaramo nove običaje.
Računar, laptop, tablet, notebook, smartphone...
Onda sms, e-mail, chat, skype, fb, twitter, instagram... Mreža.
Olovka i papir?
Pismo i čestitka? Samo Vi i Vaša (neumrežena) kreativnost? 
Sve veća primjena informacionih i komunikacionih tehnologija doprinijela je da se ovi mali papirni glasnici lijepe riječi zapostave.
Ako ste pročitali do sada napisano, onda potražite olovku i papir, odnosno čestitku i zaposlite vijuge, jer nije to kao na netu: klik na sajt npr. Najljepše besplatne e-čestitke; tamo, sve kategorije: novogodišnje, božićne, rođendanske itd. Još ne misliš ni šta da napišeš jer nude i veliki izbor za vas već sročenih riječi(Bože, kao da znaju šta prema nekome osjećamo!), kao i veliki izbor slika. 
Nemojte padati na tuđe (sajtove) osjećaje!
Imate ih i vi.
Obradujte nekoga svojim riječima. Crtežom.
Pa ako imate, a taj neko nema, ubacite i koju šuškicu u koverticu!
Zalijepite markicu i pravac poštansko sanduče!
Srećni praznici!
Ho-ho-ho!
