IVAJOP: Doživljaj

Ulice su i dalje pune radnji sa plastičnim lutkama obučenim i obuvenim u nešto trenutno diktirano od strane modnih kuća, sa cijenama tako bezobrazno visokim da uopšte i ne gledaš šta se nudi, iako voliš krpice…

U tom gradu: svi jure a ne znaju gdje, svi su okupirani ali ne znaju čime, većina ih je smrknuta, jer tako želi. Ostali, jer ih život pritišće.

I taj osmijeh. Tako je skup i težak.

Znam to. Ponekad ga i ja kupim i nosim.

Jedino što se promijenilo jeste ono što je lično. Moj doživljaj.

Doživljaj koji, iako je kao i do tada sadržavao dozu ushićenja proizvodeći adrenalin, nije tekao istim tokom.

Ulični svirači, slikari i drugi umjetnici, koje sam zapamtila da daju posebnost najpoznatijoj ulici i da su njen nerazdvojni dio, ostali su to, ali sada su imali svako svoju priču, meni neispričanu ali poznatu, koja daje odgovor na pitanje zašto su tu.

Djevojčica sa violinom, jedna na početku ulice, tu je jer je život učinio dovoljno inteligentnom i odvažnom da svira kompoziciju pred mnoštvom poznatih i nepoznatih prolaznika, koje je svojim iskrenim pogledom i gracioznim držanjem tijela, gudala i violine, pridobila da ubace u kofer koji dinar, marku, evro, jen, rublju, franak, funtu ili ko zna koju vrstu valute.

Ona druga, skoro istih godina, u središnjem dijelu ulice tu je, takođe iz nekih razloga.

Zajednički im je, naravno, onaj finansijski dio, ali ona je obučena u svileni ružičasti kostim i nema onaj iskreni pogled i stav. Kao da nije svojom voljom tu, već je morala. I vjerovatno će, kada završi, morati skakati pred nekim, kao ciganin, da ne bi zazvečao u džepu neki sakriveni dinar.

Slikar koji slika tu, sjedeći na rasklopljenoj drvenoj stolici, izgleda kao da je u svojoj kući. Jer, gdje ima papira ili platna, boje i ponekog ko će mu za to uživanje i trud i platiti, tu mu je dom.

U suštini sve liči na džunglu, neki zapetljani sistem koji funkcioniše.

I ulice po kojima u isto vrijeme jure pješaci i auta, gmižu tramvaji i pukće poneki autobus.

I željeznička, na kojoj su izbjeglice razapele šatore čekajući kartu za dalje, za bolje.

Samo životinje u zoo-u ne liče na one iz džungle.

Lav nije lav, jer nema koga i gdje da lovi, medvjed nije medved, jer ga ne čeka losos u rijeci, slon nije slon, jer nema blato da se valja ili nešto pametno da upamti, a majmun nije majmun, jer sve to vidi i razumije…

Jedino mi se učinilo da je životinjama koje žive na vodi-lijepo.

Ili ću tokom sledeće posjete vidjeti tugu i u njihovim očima ili saznati neku novu nikada ispričanu priču uličnog umjetnika?