“ Nacionalistička retorika, započeta ludim ratom, devedesetih, predstavlja jeftinu artiljeriju sazdanu od „pušaka od slame“ i kad-tad će je proždrijeti vrijeme! Književna politika nacionalističkih vlastodržaca u žabokrečini „banana“ državica bivše Jugoslavije, naprotiv, nije „mačji kašalj“: upropastila je (i još uvijek upropaštava) sve ono što je književnost, kao umjetnost, na ovim prostorima postigla tokom decenija stvaralačke slobode.
Tom sunovratu svakako doprinosi neoliberalni kapitalizam u kome svaka „šuša“, bez ikakve utemeljene validnosti, može biti izdavač i objavljivati djela koja vrijeđaju dobar ukus.
Stavljanje osuđenih ratnih zločinaca na pijadestal najvećih nacionalnih umova, kratkog je daha i s tim se istorija oduvijek izvanredno efikasno obračunavala; štetan po društvo (i naciju) je spisak najprodavanijih srpskih pisaca novog doba, a predstavlja sramotu srpske kulture (Ljiljana Habjanović Đurović, Mirjana Bobić Mojsilović, Vesna Dedić Milojević...). Pred takvom sramotom blijedi i lik Ive Andrića!
Republika Srpska (pa i dobojski kraj) u tome ne zaostaje; sve što je vrijedno, u primitivnoj sredini ne može čak ni da se promoviše, jer nema publiku! Za razliku od toga, „na sva zvona“ prezentuje se nacionalistički šund koji je sramotno i nazivati književnošću. Treba pogledati istini u oči: dovoljno je u „pisaniju“ ubaciti masu nacionalističkih i šovinističkih brljotina, pa će ti vrata „centara za kulturu“, širom entiteta, biti uvijek otvorena! ”