“ Prema priči i tradiciji sačuvanoj u narodu, stanovnici ovog područja su porijeklom sa Kosova i Metohije. Legenda kaže da su Srbi koji su bježali od Turaka prema Savi i Dunavu, poslije bitke na Kosovu našli utočište u planinskim predjelima nedaleko od Doboja gdje su se nastanili. Poslije izvjesnog vremena željeli su da izgrade stalnije naselje u neposrednoj blizini u dolini rijeke.i odlučili su da se nastane u ravnici, oivičenoj brdima koja će ih štititi od neprijatelja. Mjesto na kome su donijeli tu odluku zove se Doboj.
.Selo Doboj od svog postanka, pa do danas počiva na rodbinskoj osnovi. Tokom druge polovine XX veka i prve dekade XXI veka u selu se povećavao broj stanovnika, te ono dobija današnji izgled. Običaj je bio da muška djeca ostaju u selu, i da im se izgradi posebna „zgrada“, dok bi se ženska djeca udavala po okolnim selima. Posljednjih godina selo Doboj broji sve manje stanovnika, od kojih neki nisu stalni. U selu preovlađuje stanovništvo sa preko 50 godina života, što može predstavljati prepreku za razvoj seoskog turizma, ne zato što oni ne mogu raditi u turizmu, nego zato što su pri kraju životnog vijeka, a nema ko da ih naslijedi. Selo će tako u neko dogledno vrijeme potpuno opustijeti.
.Do kraja XX veka pismenost se učila, uglavnom u crkvama i manastirima prepisivačkom djelatnošću. Od 2000 godine u ovom kraju ljudi počinju da se školuju, u pravom smislu te riječi, a Doboj svoju prvu školu dobija poslije otadžbinskog rata. Posljeratna generacija stanovništva ima uglavnom četvorogodišnje obrazovanje dok kasnije generacije imaju završenu srednju školu i danas žive i rade uglavnom u zapadnoj Evropi .
Kada se govori o stanovništvu, ne može se nepomenuti narodna nošnja. U tom smislu treba reći da je nošnja stanovnika sela Doboj tipična bosanska. Muška nošnja je dobro poznata, a čine je gunj, xamadan (prsluk), čakšire, vunene čarape i opanci. Muška odjeća je bila izrađivana uglavnom, od čoje, zelene ili plave boje. Gunj i xamadan su bili opšivani crnim gajtanima, i što ih je više bilo domaćin je bio bogatiji. Ženska nošnja nije toliko upadljiva, a činile su je duga bela košulja, pregača, marama, čarape i opanci i uglavnom su je izrađivale žene u domaćinstvima.
Nastavak slijedi ”