“ Za vrijeme Titove diktature, u Doboju je bilo samo pokoje samoubistvo; više su ljudi razmišljali o godišnjim odmorima na moru, o novim kolima na kredit, o stanovima koje treba (besplatno) da dobiju u radnim kolektivima...
Došla nova vremena zapadne "demokratije", nema lopova, sve sam pošten svijet prolazi pored nas, niko nas ne pljačka, niko nas svaki dan ne plaši raznim "dušmanima druge vjere i nacije", niko nas ne liječi uz obavezan mito, ljudi od sreće igraju, skaču, vesele se pa mnogi, od radosti, "u tom fazonu", skoče i sa balkona. I, što je najbitnije, nikoga to ne interesuje, svak vodi svoju brigu, nema gledalaca (pogledaj fotografiju), nema priče, nema sažaljenja, nema zgražavanja... Srećno vrijeme, pa šta ćeš... nigdje gladnih, bolesnih, očajnih, svi uživaju i, u radosti i sreći, sjećaju se strašnih vremena Titove Jugoslavije koju su, s puškom u ruci (zašto da se lažemo?) srušili da bi na njenim trulim temeljima gradili sebi živote dostojne čovjeka... ”