“ Obrazovanje ni u bivšoj Jugoslaviji nije bilo u funkciji produhovljavanja mladog čovjeka, već u funkciji zadovoljavanja političkih ciljeva vrhuške na vlasti.
Nove (nacionalističke) partije koje su na vlast dolazile poslije rata, nastavile su tu tendenciju, ali su se, s obzirom na četiri godine ratnog "zaluđivanja", našle u još težoj situaciji: djeca nisu znala ni ono što je trebalo da znaju!
Kako su demagogijom varale odrastao svijet da na izborima glasa za njih, nacionalističke stranke na vlasti su tako i školstvo radikalno usmjeravale na zaglupljivanje učenika kao buduće vjerne glasačke mašinerije. Što gluplji učenik, to veći budući "patriota"! Ministri su prijetili direktorima škola, direktori prijetili profesorima da "u dnevniku ne smije biti nijedna jedinica"! Postojali su principi ocjenjivanja, ali nisu primjenjivani. Nastave (od 1995. godine do danas) nije ni bilo, jer se sve pretvaralo u formu i "zamagljivanje očiju" međunarodnoj javnosti Što vrijeme više prolazi, stanje se sve više pogoršava! Ne znam samo da li je kulminacija dostignuta činjenicom da pojedini profesori u Doboju sami tjeraju učenike da bježe sa časova, jer više nisu u stanju da održe minimalni red sa potpuno raspuštenom mladom generacijom koja na časove donosi gvozdene šipke, boksere, noževe, pištolje...Učenici otvoreno prijete "neposlušnim" profesorima (sve to snimaju telefonima i objavljuju na društvenim mrežama)... ”